Ušao je u stan, izvukao nažuljana stopala iz tenisica i bespomoćno se izvalio na najbližu mekanu površinu. Jedino što mu je prolazilo kroz glavu bilo je "Najbolji. Vikend. Ikad."

(...)


Budilica je zločesto zatulila već u 5:30, kao da kroz san gledam nekog drugog kako ustaje. Lagani doručak, šalicu s vrelom kavom prinosim otprilike ustima i čekam da kofein prokola. Iznenađujuće sam poletan s obzirom na to koliko je rano; ne idem baš svaki dan prvi put na planinarski izlet na Velebit, nestrpljiv sam kao Ljuban iz "Vlaka u snijegu". Upućujemo se na parkiralište kod zagrebačke Arene gdje čekamo vezu iz Križevaca. Na potpuno pustom parkiralištu nekoliko ljudi u gojzericama, bila bi strašno velika podudarnost da nisu "naši", rukovanja i razmjena imena/nadimaka, kupovina kruha. Najveće uzbuđenje tijekom putovanja bilo je što smo saznali kako je Šičo mislio da je Ivana uzela već narezane kobase dok je Ivana to isto mislila za Šiču. Dovoljno je reći da su kobase ostale doma.


Nakon otprilike tri sata vožnje, opet smo izvan autobusa, stojimo usred Velebita na odredištu putovanja, odmah pokraj planinarskog doma Zavižan. Spremaju se ruksaci, te se po makadamskom putu kreće do početka Premužićeve staze kojom smo se taj dan kretali. Staza je vrlo ugodna za hodanje jer nema velikih uspona i padova. Na nekim mjestima se prolazi šumom, no već par koraka nakon toga izbija se na čistinu koja pruža predivan pogled koji kao da seže kilometrima. Neki dijelovi staze vode tik pokraj provalija, no čak i osobe s vrtoglavicom ne bi trebale imati problema upravo zbog dojma stabilnosti i čvrstoće koju staza odaje ("Kao da šetaš trotoarom"). Za stazu kažu da je odličan primjer kombiniranja formalne (ing. Premužić, projektant) i narodne nauke (vještina slaganja kamena ondašnjih ljudi) jer je cijela izvedena samo kamenom, bez betona, cigle i sličnih pomagala. Foto-sekcija je u pravilu bila na začelju jer je trebalo vremena za uhvatiti svu tu predivnu prirodu bez da se ometa hod drugih planinara.


Usput nailazimo na planinare iz suprotnog smjera. Zanimljivo je za primijetiti da svi uredno i uljudno pozdravljaju, što je kulturološki šok ako trenutno gljivite na vrućem zagrebačkom asfaltu. Kasnije sam saznao da se time odaje počast planinarima koji se vraćaju sa šetnje kao implicitni "bravo". Srećemo i strance, mlada obitelj Njemaca, roditelji, kći i skroz mali sin kojeg je od svega mogućeg brinula misao da nemaju dovoljno hrane sa sobom i to se nije libio izreći.

Rossijevo sklonište

Nakon što smo nekoliko sati kasnije stigli do Rossijevog skloništa (to je "checkpoint" na stazi), poslikali se uz njega te opečatili ako je tko imao što, uzeli vodu iz rezervoara kišnice i usput eventualno dobili nemoralnu ponudu čuvara istog, izvalili smo se na obližnjoj priručnoj livadici (pečaćenje je jednostavno skupljanje pečata koji su učvršćeni u stijenu na nekom odredištu i time se potvrđuje da si tamo doista i bio; nakon što se skupi dovoljan broj pečata, dobije se značka, znak iskusnog planinara). Nakon odmora, istim putem vraćamo se nazad do doma, no uz osjećaj hitnosti jer se nad nama nadvijaju tamni oblaci koji odmah na sljedećem vrhu naočigled siju kišu, a i temperatura je značajno pala, pa svi navlače što god dugačko imaju.


U domu je atmosfera vrlo domaća, drvene klupe i stolovi za jednim od kojih hvatamo mjesto. Uskoro dolazi i taj tren, dijeli se grah s kobasom koji mi je neobično prijao, ne znam je li zbog cjelodnevnog kretanja po svježem zraku ili je stvarno bio toliko vrstan, no recimo da je oboje. Nakon okrepljujuće večere uz slavno Velebitsko (po vrlo popularnim cijenama) te ugodno društvo, ostatak je večeri proveden uz gitaru gdje se između dvadeset do asa i podigravanja desetke i poneki križevački uglednik pridružio pjesmi. Planinarski dom Zavižan, pun pogodak.

Mali uspon za planinara, veliki za autora (2)


Autor i foto: Dalibor Karlović