Sljedeći dan buđenje u sedam, doručak, spremanje stvari i napuštanje doma. Bus ne želi upaliti, što nas ne brine jer ga ionako nismo baš u tom trenutku željeli koristiti, pa imamo cijeli dan ("A možda i sutra.").

 
Krenuli smo stazom kroz šumu, preko livada prošaranih brežuljcima i bijelim kršom te stigli na raskršće za "kraći put" i "duži put" gdje smo se podijelili: ja sam krenuo dužim putem, pa samo iz te perspektive i mogu pisati. Da je, doduše, ovaj članak film od Tarantina, priča bi se mjestimično ispreplitala s drugim glasom koji priča iz vizure "kraćeg puta" (a budimo realni, vjerojatno i treći glas iz vizure jedne bukve kraj koje jedna od skupina na tren prođe), no produkcija nam je dopustila samo ovu jednu vizuru, na čemu se ispričavamo.


Ovdje stvari postaju pomalo bolne jer je autoru nakon cjelodnevnog jučerašnjeg napora i ne previše sna popustilo koljeno. Isprva lagano bockanje pretvorilo se u oštru bol kod svakog koraka tom nogom, no srećom, samo u slučaju kad je posrijedi bio uspon, spuštanje ili bilo kakav neravan teren. Da kojim slučajem nisam bio usred Velebita na planinarskoj šetnji, bolovi bi vjerojatno bili minimalni! Uslijed ovog, skupina na dužem putu opet se podijelila na dvije, jedna koja je putovala uobičajenom brzinom i druga u kojoj sam šepesao ja.


Mali Rajinac

Uputili smo se na vrh Mali Rajinac (1699m) rutinski se penjući. Negdje na deset metara nadmorske visine od vrha sjeo sam na stijenu i zaključio da se ne mičem pa makar me GSS nosio. Nakon što me sustigao i prestigao legendarni Štef, odlučio sam i ja "vidjeti papu". Itekako se isplatilo, pogled je upravo spektakularan, a i osjećaj postignuća je nezanemariv. Kako je na rasklimano koljeno pritisak daleko veći pri spustu kakav je bio pred nama, vođa puta Hrvoje posudio mi je svoje štapove, na čemu mu još jednom, ovaj put napismeno, zahvaljujem. Sišli smo, prošli kraj tzv. Jezera (u biti akumulacijska područja koja skupljaju kišnicu jer izvora na Velebitu nema) te započeli spust po strmim šumskim serpentinama.


Taman kad nam se činilo da se već spuštamo satima i ne možemo više, Šičo nas je, nakon nagovaranja, nevoljko izvijestio da smo prošli malo manje od pola spusta te da imamo još 400m nadmorske visine. Nakon točno toliko metara spusta, rijetkih padova i ne toliko rijetkih psovki, jedne spoznaje "Izgubili smo se!" i druge "Ah, ipak nismo", udružili smo se s kolegama s kraće rute i prvom grupom s duže u selu Krasno (koje je dostojno imena). Na povratku kući očekivana "tiha misa" i drijemež pravednika u autobusu. Svratili smo pogledati sirotište za medvjede (primaju male medvjede koji ostanu bez majke) što nam je dalo priliku da naučimo štogod o tim bićima te ih također vidimo iz prve ruke.


Ovaj tekst je toliko dugačak upravo kako biste i sami, ukoliko ste došli do ovog dijela, imali osjećaj iscrpljenog postignuća kakav biste imali nakon ovog izleta te bi znali da ste psihički pripremljeni za sljedeći. Divni ljudi, divne uspomene (obilno pohranjene u fotografskom obliku), divna priroda te nekoliko naučenih lekcija (štapovi su jako bitni, sa sobom nositi sredstva protiv bolova i bandaže za koljena, nikad, ali nikad ne ljutiti divokozu na domaćem terenu). Jedino što mogu jest pozvati na sljedeći izlet koji će, kažu, biti uskoro. Pridružite se, nećete požaliti.

Mali uspon za planinare, veliki za autora (1)


Auto i foto: Dalibor Karlović