...

Uskoro dolaze četvorica u navezu. Krećem za njima. Čujem da govore nešto na Češki ili Slovački. Odustajem od njih i čekam drugi navez. Tko zna kuda bi me ovi odveli.

 
Drugi su neki Njemci. Izgledaju iskusno. Krećem za njima. Noć je maglovita, snijeg i dalje pada. Svi imamo čeone lampe koje nam obasjavaju slabo vidljiv put u snijegu. Koraci postaju sve teži, a odmori u početku rijetki postaju sve učastaliji. Do zraka je teško doći. Dišemo ko šarani na suhom. Srce počinje sve više udarati i jedina muzika na dalje bit će slušanje otkucaja vlastitog srca i pritajeno jecanje kod svakog izdisaja.


Kada smo se malo udaljili pogledao sam dolje i vidio kako se nove lampe pojavljuju na putu kojim smo mi već prošli. Sve ih je više, pa izgledaju poput krijesnica koje se mičću jedna za drugom.

Odjednom magla je nestala i pojavio se mjesec.

Snijeg i vjetar na mahove luduju, pa se na mahove stišaju. Rekao bih da je oko -15°C. Neki navezi nas sustižu, pa poput čete partizana zajedno hodamo, jedan iza drugog. Na jednom mjestu nailazimo na ledenjačku pukotinu, koja nam presjeca put. Sva sreća da je mrak, pa ne vidimo preko čega moramo preskakati. Dolazimo do limenog bivka Vallot na 4362 mnv.


Svi ulazimo u njega kako bi se sklonili od mečave. Tu budimo nekolicinu planinara koji su tu noćili. Ovdje je ipak malo toplije. Sjedam na pod i razmišljam koliko me još muke čeka. Što ako padnem na rubu neke provalije, a nemam navez na koji bi se oslonio? Hoće li tada netko pozvati kakvu pomoć? Da li bi mi bilo bolje da jednostavno odustanem i vratim se podvijenog repa? Reći ću da je bila jaka mečava i nije se moglo. Ne bih ništa lagao. Vadim bocu soka iz đepa i naginjem da si malo popijem, ali sok ne izlazi, zaledio se. Vadim drugu bocu iz ruksaka, ali isto. Krasno, termosica je ostala kod Drageca. Baš lijepo što sam je zaboravio. Dolaze i drugi navezi. Postaje tijesno. Naguralo nas se pedesetak ljudi. Više ih i ne stane. Ljudi stoje kao u tramvaju. Prolazi oko ? sata i kroz prozor vidim da se počelo daniti. Neki ljudi izlaze iz skloništa, pa ja polazim za njima.


Gasim lampu na čelu i sada malo odmorniji koračam za prvima prema vrhu. Vrh se počeo nazirati ali meni se činilo da ga nikad neću osvojiti. Prekrasni divlji kraj me nije mogao impresionirati jer sam bio u mukama kako da usporim rad srca koje je sve bjesomučnije lupalo i bunilo se protiv moje odluke da idem prema gore. Počeo sam brojiti korake koje ću napraviti prije slijedeće stanke. Napravio sam dvadeset koraka, onako s noge na nogu, pa zatim 2-3 min odmora. Dok sam se odmarao prislonio sam se na cepin, zatvorio oči i koju sekundu odspavao. Zatim sam se opet natjerao da ponovim isti postupak. Šestero ispred mene, vjerovatno bolje pripremljeni na visinu, polako su povećavali razdaljinu od mene. Nakon nekog vremena okrenuo sam se oko sebe i zaključio da sam ostao potpuno sam. Ovi ispred mene nestali su s vidika, a iza mene nema nikoga. Da sad negdje kliznem nitko ne bi znao. Ostalo je još jedno opasno mjesto koje moram proći, a zove se žilet. To je greben po čijoj ivici treba proći. Zadnji uspon prije vrha ide po samom rubu snježnog nanosa. Ako klizneš lijevo završit ćeš u Francuskoj, podno Aiguille du Midia. Ako klizneš desno završit ćeš negdje u Italiji. Sva sreća da se ne moram s nikim mimoilaziti.


Zadnji uspon. Da treba prepuzao bih ga.

I konačno 26.07.2010. u 7:50 na vrhu Alpa. Mont Blanc 4810mnv. Vrijeme je divno, sunčano, bez magle, ali puše jak vjetar. Minus je, ne znam koliko. Pogled fantastičan, a osjećaj nezaboravan. Vadim fotić i slikam uokolo. Prsti mi se bez rukavica lede. Molim neku talijanku da me slika. Držim čvrsto Hrvatsku zastavu da mi je vjetar ne odnese. Svi se sedmero na vrhu grlimo i čestitamo jedan drugom. Žedan sam, a nemam nikakve tekućine. Sve se smrzlo. U ruksaku pronalazim pljoskicu sa žesticom od malina, pa i ja sam sebi nazdravljam.


Uspjevam napisati poruku ženi: „ja na vrhu, pusa“, pošaljem je, nakon čega se mobitel skroz ugasio.


Slijedi povratak u dolinu. Sada konačno mogu uživati u vidicima.


Ledenjačke pukotine smo smo preskakali i nije bilo straha. Sada je dan i nije mi baš svejedno.

U dom stižem oko 11h i pronalazim Drageca kojem je sada već puno bolje. Skaće mi oko vrata i ispituje me da li sam bio na vrhu. Ja mu pokušavam reći, ali ne mogu. Usta i grlo su mi toliko suhi da ne mogu progovoriti ni riječ. Samo klimam glavom gore, dole i odlazim brzo nešto popiti. Nakon masne juhice krećemo istim putem u dolinu. Da smo ostali još jedan dan, Dragec bi tada sigurno uspio popeti se na vrh, no to mu nije bila želja. Samo da se što prije spustimo u dolinu.


Ukupno mi je trebalo od zadnje stanice tramvaja za MB do vrha i nazad 31h, od toga je 21h hoda.

Kada bih nekome davao savjet za uspon na Mont Blanc, bilo bi to:

- Dobro se fizički pripremiti.
- Doći na par dana kako bi se aklimatizirali na visinu. Znači, prvo prespavati na Tete Rosse, zatim provesti jedan cijeli dan na Guteru, pa tek tada krenuti na vrh.
- Imati nekoliko prijatelja za navez, pa ako netko odustane da nisi sam
- Imati tekučinu u termosici, a ne u plastičnim bocama
- Ne nositi puno hrane jer se gore nema apetita
- Rezervirati unaprijed krevet u domu
- Imati dobre termo hlače, jaknu i nekoliko slojeva majica
- Cepin, dereze, penjački pojas, dobre gojze, debele rukavice, sunčane naočale, skijaške naočale i kaciga su obavezni
- Tablete protiv glavobolje i neke za spavanje
- Krema sa što većim UV faktorom
- Čeona lampa i fotić sa novim baterijama
- Ako imate rezervaciju za ležaj nije potrebno nositi vreću za spavanje i karimat. U domu je dovoljno toplo i postoje pokrivači
- Ne krećite, ako je dugoročna prognoza loša


Ako ste čvrsto odlučili da idete na MB, budite spremni na muku. Uspon na MB bih usporedio sa križim putem. Tko vam kaže da je to lagano, taj vam laže. Ima dosta opasnih mjesta, ledenjačkih pukotina, ledenih strmina, provalija, mjesta gdje leti kamenje. Uvijek je hladno i većinom puše jak vijetar. Zrak je rijedak s manje kisika. Hodanje je teško i usporeno. Srce radi turbo. Boli glava i zna biti mučno. No ako sve to izdržite morate imati puno sreće da vam bude na vrhu vedro i sunčano, kao npr.meni. Tada je doživljaj jedinstven, neopisiv i čaroban. Na vrhu MB osjećat će te se sretno i ponosno. Sve muke do vrha tada se zaborave a tijelo i duh kao da su pročišćeni.

Uspon na Mont Blanc (1)


Autori foto: Bernard Mirt