Koordinate: N45 44 56.3 / E15 36 32.8
Visina: 879 metara (vrh Japetić)

Samoborsko gorje je planinski sustav uz desnu obalu rijeke Save koji s Medvednicom toj rijeci tvori vrata na njezinu izlazu u široku posavsku ravnicu.


Prije nego su bujice za vrijeme otapanja velikih ledenjaka probile ta vrata, ovo je gorje činilo s Medvednicom zajednički masiv. Ime je dobilo po gradiću Samoboru na svom podnožju. Samoborsko gorje je teško odijeliti od Žumberačke gore jer s njom čini dobro izraženu orografsku cjelinu između Save i njezinih pritoka Krke i Kupe. Ta je cjelina omeđena cestovnim krugom Samobor - Brežice - Novo Mesto - Metlika - Ozalj - Jastrebarsko - Samobor.


U geografskom smislu Samoborsko je gorje samo dio Žumberačke gore, njezin istočni nastavak. U zapadnom dijelu Zumberačke gore je i najviši vrh čitave skupine (Sv. Gera ili Trdinov vrh, 1178 m). Po svom položaju prijelazno je područje izmedu Alpa i Dinarida, zbog čega ima i raznolika obilježja. Alpskog su oblika strmi oblici i oštre konture vrhova, a dinarskoga kraške pojave kao što su ponikve, špilje i ponori.


U izdizanju gorja djelovale su tektonske sile, o čemu svjedoče termalna vrela uzduž rasjednih pukotina: Šmidhenovo na sjevesroistoku i Svetojansko (oko 30°C) na južnom podnožju. U građi planine obilno su zastupljeni vapnenci trijasa i krede. Kredne su naslage osobito zanimljive zbog mnoštva okamina. Od ruda i minerala treba spomenuti tragove zlata nađene uprskane u kremen u dolini potoka Ludvića, ali nedovoljne za iskorištavanje. Rudnim je blagom mnogo bogatija Rudarska draga, u kojoj su se već davno kopali bakar, sadra i olovni sjajnik.


Gorje je bogato vegetacijom, osobito livadama i šumama, ali su one u središnjem dijelu jako stradale, nekoć od talionica koje su se koristile drvom, a nakon Prvoga s{etskog rata od banaka koje su dobile pravo na sječu. Posljedice pretjeranih sječa su vrlo strme, slikovite, ali gospodarski bezvrijedne travnate padine oko Oštrca, Japetića i Noršić Sela.


Flora se odlikuje ne samo bogatstvom nego i mnogim rijetkim vrstama. Tercijarni su relikti pasji zub, bijeli bun, božur, blagajev likovac i božikovina (llex aquifolium), a svakako je najzanimljiviji alpski kukcožder na Oštrcu. Encijanu na Japetiću, nažalost, prijeti iskorjenjivanje od nesavjesnih izletnika. Zbog zaštite rijetkog bilja, HPD "Japetić" u Samoboru osnovao je 1959. gorsku stražu, a Hrvatski sabor je Samoborsko gorje zajedno sa Žumberačkom gorom proglasio 1999. godine Parkom prirode.


Planinarstvo u Samoborskom gorju ima veoma staru tradiciju. U njegovu je okrilju bio cilj prvoga organiziranog izleta u povijesti hrv. planinarstva (HPD-ov izlet na Oštrc i Plešivicu 17. svibnja 1875.). HPD je već 1878. imao u Samoboru i Jastrebarskom svoga povjerenika i dao prokrčiti put na gradinu Okić. Godine 1881. sagradio je na vhu Plešivice drveno sklonište i pored njega piramidu, 1905. na tom mjestu postavio željeznu piramidu.


Zahvaljujući markacijama koje se redovito održavaju i brojnim planinarskim kućama, mogućnosti za planinarenje u ovome su gorju znatno bolje nego u ostalim hrvatskim planinama. Osim toga, kroz Samoborsko gorje prolazi i veliki broj planinarskih obilaznica.


Foto: Internet(?)