Pri padu nisam zaboravio tko sam. Ali o vlastitoj osobnosti nije trebalo voditi računa. Nije bilo potrebe prisjećati se svojega imena, mjesta i datuma rođenja, niti ostalih pojedinosti iz svoje prošlosti. Spol je bila neodredljiva i beznačajna osobina. Prošlost nije iščezla. Samo je uzmaknula pred sadašnjošću.

Bila je nebitna u usporedbi sa stvarnošću. Prošlost se mogla zanemariti. Život od prije pada nije imao velikog značaja u uvjetima u kojima sam se našao. Sjećanja nisu budila osjećaje. Samo vrlo rijetko, javljali su se navještaji sjećanja o nezavršenim zadacima i poslovima. I to samo kao podsjećanje što će sve trebati napraviti nakon izbavljenja. Rijetko su se pojavljivali prepoznatljivi likovi i zbivanja iz ranijeg života. Bile su to obične statičke slike. Poput fotografija. Neki daleki poznati predjeli ili neke bliske osobe. Moja tada šestogodišnja kćer znala se lelujavo uplesti u nestvarne pramenove magle i nijemo me promatrati. Kao da me je zvala da joj se priključim. Povremena i rijetka priviđenja prošloga života podsjećala su da se nisam niodkud našao tu gdje jesam i da možda negdje trebam stići.

Nisam osjećao odgovornost ni prema kome i ni prema čemu. Čak ni prema samom sebi. Preživljavanje se nije nametalo kao obveza. Nisam morao preživjeti. Nitko i ništa to nije tražilo od mene. Nije bilo obveze i dužnosti u tome činu. Unatoč tome, bez posebna osjećaja ili razmišljanja, cjelokupno je djelovanje jedinke bilo je vrlo odgovorno i krajnje svrsishodno. Organizam, biće, a ne osoba, odgovorno je životu u tijeku. Ne roditeljima, ne porodici, ne društvu, već načelu postojanja. Što je već jednom stvoreno, nužno se opire nestanku.

 

<- Francuski hotel

-> Put spasa