Obuzima me posvemašnja slabost. Slabost ne predstavlja osjećaj umora ili bola. Iscrpljenost se ispoljava u nepoduzetnosti i sporosti pokreta. Za svaki slijedeći pokušaj kretanja treba više vremena. Sve duže ležim nepomično. Dugo prikupljam snagu. Slijedi mali, gotovo neznatni pokret, pa ponovno mirovanje. I priviđenja su sve rjeđa. Nastupila je potpuna lakoća življenja.

Bez ikakva napora. Čini se da ne postoji vlastita težina. U svim se tjelesnim stanicama razlijeva osjećaj blaženstva. Ne osjećaju se više trvdoća stjenovite podloge ni užasna hladnoća. Umjesto slika stvarnosti, prevladava maglovita bjelina. Ne spavam, ali ni ne gledam. Pogledi nisu usmjereni na okolinu. Stvarnost više nije predmet interesa. Sve što se može i želi vidjeti već je ugrađeno u unutarnjim vidokrugovima. Cijeli svijet, i prošlost i sadašnjost, sažeti su kroz vlastita iskustva. Ne postoji više ništa izvan već doživljenog. Ako se oči i otvore, istinske se stvari uokolo jedva vide. Kada se oči zaklope, pojavljuju se beskrajni prozračni magloviti prostori unutarnjeg svijeta. Iza toga se naslućuje obećavajuće svjetlo, toplina i mir. Konačni, nepomućeni, neizbježni i željeni spokoj. Pomisao na mogući mir, gasi porive za neprestanim pokretom. Nema više smisla mučiti se po oštrom kamenju, nepodnošljivoj hladnoći i suncu koje progorjeva kožu. Rješenje je sasvim blizu. Odmah bi se moglo ostvariti. Dovoljno je zaklopiti oči i čvrsto zaspati. Mirovanje je jedino moguće i poželjno stanje. Nemoguće je zamisliti išta ljepše od prepuštanja beztežinskom lelujanju na valovima smirujuće duše. U svakom je trenutku biće cjelovito. Sa svim nužnim tjelesnim i duhovnim sposobnostima. Duh nije udaljeni promatrač tjelesnog nestanka. Tijelo nije beznačajni i nevažni gubitnik koji je u borbi za opstanak potrošio svoju snagu. Duh je tijelo, tijelo je duh. Duh ostaje s tijelom kao saveznik i potpora dokle god život tinja u njemu. Kao kapetan koji ostaje sam i zadnji na svome brodu koji tone. A što se poslije zbiva, ne može se znati.

Sunčevo je blještavilo neugodno. Oči su najveći dio vremena zatvorene. Otvaraju se samo kad moraju. Već se dugo nisam pomaknuo s mjesta. Čini se da se više ne bih mogao pokrenuti. Tjelesne snage idu svojemu kraju. Organizam je potrošio sve pričuve. Ništa od tjelesnih tvari nije ostalo pošteđeno. Od vidljivih tkiva ostale su samo kosti i koža. Osjetila su otupjela. Slike, priviđenja i misli su nepovezane. Djelovanja nisu više usmjerena nekom cilju. Tjelesne i duhovne funkcije su spuštene na najmanju moguću razinu. I sve to da bi se život produžio koliko god je to moguće. Priroda nježno prihvaća oslabljeno tijelo u svoje blaženo naručje. Oslobađa čovjeka osjećaja težine i bola. Priviđenja se ne pojavljuju. Sjećanja blijede. Ne postoje nikakve slike, predjeli ili osobe. Nema prošlosti, sadašnjosti ni budućnosti. Vrijeme stoji. Zbivanja su prestala. Ostaju samo blagost, spokoj i mir. Priprema za smrt.

 

<- Put spasa

-> Spas