Odjednom je nešto stvarno zatreperilo. U mrtvoj je prirodi nastao poremećaj. U prvi mah se nije moglo razaznati o čemu se radi. Samo male, jedva zamjetne promjene. Možda u strujanju zraka. Ili neki novi, neobični šumovi. U svakom slučaju, nešto se događalo u bliskoj okolini. Možda neko živo biće zrači samim svojim prisustvom.

Budi se znatiželja. Oči se otvaraju same od sebe. Pogled je mutan. Teško se razaznaju i bliski predmeti. Daljina se ne može ocjeniti. Sitna se ljudska figura približavala u tišini. Bojažljivo. Možda samo začuđeno. Ili zbunjeno. Posve je jasno da nadolazeći lik nije priviđenje. Ne približava se previše. Barem ne na dohvat ruke. Ne pruža ruku niti šta dotiče. Govori. Riječi se ne mogu razaznati. Samo cvrkutavi glas. Radi se o ženskoj osobi. Možda sam prozborio nešto o nesreći. Nisam posve razumio što mi lik objašnjava. Iznenada se brzo udaljio. Ostao sam nepomično ležati u snijegu. Veliko je pouzdanje da je spas moguć. Utonuo sam u obamrlost.

Djevojka je iz japanske ekspedicije. Davno je već krenula iz svoga dalekog grada. Tražila je vodu za sebe i svoje prijatelje u baznom logoru na Pisang Peaku. Našla je istu onu vodu, one iste kapljice koje su me vodile prema dolini. Sada se brzim korakom spuštala prema svome logoru po pomoć.

Ponovo se osjećaju jača gibanja uokolo. Oči su se opet otvorile. Ukazalo se više ljudi na okupu. Žurno su pripremali alpinističku opremu za spašavanje. Stavili su me u toplu vreću za spavanje. Dodatno su me umotali u zaštitnu foliju da se sprijeće daljnji gubici topline. Neizmjerno su pažljivi prema meni. Pomiču me polako i nježno. Ali mene i najmanji pokreti jako smetaju. Svega se nekoliko sličica o prvim trenucima spašavanja sačuvalo u sjećanju. Svjetlucava astro folija i polaganje u vreću za spavanje.

Naši su se putevi konačno sastali. Za mene u zadnji čas. Možda smo cijeli prethodni život putovali samo zbog toga susreta a da pojma nismo imali jedni o drugima. Saznanje s punom vjerom da je ono što se događa stvarnost a ne priviđenje, dovelo je do opuštanja i gašenja svih obrambenih sustava. Duboko sam se onesvjestio. Nesvijest se u tako potpunom obliku nije javljala nikada prije. Nakon pojave spasilaca, nesvjestica je bilo blagotvorno sredstvo opuštanja i čuvanja zadnje preostale snage. Bio sam uvjeren da je pogibelj po život okončana. Organizam je učinio sve, ama baš sve za svoj spas. Sve što je bilo u ljudskim mogućnostima. Do krajnjih granica tjelesne izdržljivosti. Nesvjestica je bila znak prepuštanja vlastita života u druge ruke s punim povjerenjem. Da spasitelji nisu tada naišli, ionako više ne bih bio u stanju ništa učiniti za sebe. Više se ne bih mogao pomaknuti s mjesta. Tijelo je iscrpilo sve snage. Do zadnjeg atoma. Latentno stanje mirovanja tijela je najbolji način za produljenje života bez nepotrebnog trošenja životne snage. Nikada se nije javila pomisao o smrti. Niti kada je tijelo gotovo u potpunosti otkazalo. Preživljavanje nije borba protiv zastrašujuće, ljudima nerazumljive pojave smrti, već je prirodan otpor prestanku života.

Do konačnog je spasa bilo jako daleko. Mnogo je još ljudi trebalo uložiti krajnje napore da me se izbavi iz ledenog zagrljaja visokih planina.

 

<- Na kraju snaga

-> Spuštanje u dolinu