Zapisi iz Nepala Odlazak iz Nepala
Odlazak iz Nepala
Mnoge su nade u ozdravljenje vezane za odlazak iz Nepala. Nepomično ležim na nosilima na poletnoj stazi. Očekuje se ukrcaj putnika. U bistrim visinama lete rastrgani oblaci na sve strane. Podsjećaju na dan kada smo puni volje stigli u Nepal. Na licu i u kosi osjećam svježi povjetarac. Duboko udišem čisti zrak kao navještaj ozdravljenja.
Neko sam vrijeme sam pored zrakoplova. Jedva se mogu pomicati. Nešto rukama i malo glavom. Osvrćem se unaokolo. U blizini zamjećujem dva markantna čovjeka. Snažni su i kosmati, s dugim kosama i bradama. Odaju dojam goleme snage i izdržljivosti. Prepoznajem u njima slavne alpiniste. O nečemu žustro raspravljaju. Promatram ih sa strane, pokušavajuæi dokučiti o čemu govore. Nadam se da će me osloviti. Želio bih im ispričati što se dogodilo. Htio bih da mi priđu. Volio bih da me saslušaju. Rado bih čuo njihovo razumijevanje i potporu. Gledam ponovno u njihovom pravcu, ali su već nestali. Zašto su otišli a da me nisu ni pogledali? Priviđenje ili stvarnost?Moji me požrtvovni pratioci iz trekking grupe, ni trenutka ne ostavljaju samoga. Nije im lako. Svaki put me treba podignuti, premjestiti ili pogurati u kolicima. Ne volim premještanja. Kada se priviknem na neki položaj, svaki pomak izaziva nelagodu, i dugotrajno smirivanje. U avionu zauzimam poprečno tri mjesta na sredini hodnika. Preko sjedalica su postavljena nosila. Noge mi se protežu i na prolaz za putnike. Usko je i neudobno. Dobivam "pain killer" i gubim svijest. Dolazim sebi u Bangkoku. Osjećam drmanje na kolicima na putu za ambulantu pri zračnoj luci. Brižni i pažljivi bolničar mi čisti ranu. Tamnoput, sa brčićima. Čudan izgovor engleskog. Još jedan "pain killer". U avionu od Bangkoka dolazim malo k sebi. Neki putnici u prolazu znatiželjno promatraju a neki mršte lice. Ozljeda je već počela zaudarati. Počele su gangrenozne promjene. Vidim jednu sijedu glavu i poznato lice. Ne znam točno tko je. Ali jako sliči na nekoga. Gospodin me oslovljava. Ubrzo se ispostavlja da je to otac kolegice s posla. Liječnik je po struci. Sa suprugom se vraća sa Filipina. Ukrcali su se u naš zrakoplov u Bangkoku. Svjestan pogibelji u kojoj me je zatekao, iz svoje priručne apoteke daje mi lijekove. Tableta je ogromna, jedva mi ide kroz grlo. Mučim se u panici. Još malo, još nekoliko gutljaja suha grla i skliznula je.
Shiphol je prva europska zračna luka u koju smo sletjeli. Sjajna i blještava. Nebrojeni putnici naizgled nesuvislo jure na sve strane. Ovdje se prelazi u zrakoplov za Zagreb. Pratioci me guraju na kolicima prema ambulanti u zračnoj luci. Na čas sam u prolazu ugledao svoj odraz u staklu neke prodavaonice. Neprepoznatljiva, zastrašujuća spodoba. Ispijeno, mršavo, crno lice, s crvenim prelijevima. Preko crnih opeklina, krasti i ožiljaka, nanesena je crvena tekućina za dezinfekcuju. Kosa i brada su mi poljepljeni od krvi. Putnici u žurbi bacaju sažaljive poglede. U ambulanti zračne luke me previjaju. Preko svih otvorenih ozljeda lijepe sanitetske trake umirujućeg mirisa eukaliptusa. Poput melema rashlađuju ozljede. Nakratko se čak lijepo osjećam. Na kraju, dobivam još jednu injekciju protiv bolova i gubim sjećanje. Dolazim ponovo k sebi u zrakoplovu prije slijetanja u Zagreb. Razumijem da posada aviona preko radio veza dogovara dolazak ambulantnih kola u zagrebačku zračnu luku. Konačno slijetanje. Pri dodiru sa slijetnom stazom i pri zaustavljanju osjećam bol. Opet me premještaju na druga nosila, a to mi teško pada. Ambulantna se kola tresu dok voze preko osvijetljene poletne staze. Nešto se još čeka pred upravnom zgradom. Nestrpljiv sam. Sa strane sam, u daljini ugledao poznate noćne obrise Zagrebačke Gore. U Zagrebu još nitko ne zna za nesreću na Pisang Peaku. Ekipa hitne pomoći vijeća. Čujem i odluku: "On je za traumatološku bolnicu".
