Kolica dugo vrludaju liftovima i prolazima. U žamoru nerazgovijetnog ljudskog govora po osvijetljenim hodnicima, razaznaju se sažaljive opaske prolaznika. Bolnica je puna. Ne može se odmah naći ležaj za zakašnjele novodošle pacijente. Noć sam proveo u neudobnom pomoćnom ležaju na hodniku. Treći odjel.

Rano ujutro, u zdjelici orošenoj od topline, stigla je juha s mesom i tjesteninom. Obuzela me je drhtava želja za toplom hranom. Juhu sam jeo bez snebivanja, željno i s apetitom.U bjelini bolničke postelje, sada već mnogo udobnije smješten, ponovo sam osjetio zadovoljstvo zbog raspoloživosti hrane. Toplina me je preplavljivala dok su me hranili s krepkom tekućinom. Ruke su mi bile crne, tvrde i nepokretne. Kao od bakelita. Netko u blizini govori da će šake ostati nepokretne. Opaska me se nije jako dojmila. Ima i većih problema od šaka.

Ne volim svoju posvemašnju nemoć, ali je podnosim. Gotovo sam potpuno nepomičan. Ni najjednostavnije, inače svakodnevne radnje, ne mogu učiniti za sebe bez pomoći drugih.. Ne mogu držati žlicu, okrenuti se u krevetu, čak ni obaviti osnovne potrebe bez nečije pomoći. Potiskujem tjeskobu i nelagodu zbog nepokretnosti. U dubini nemoćnoga bića je strah da se može biti napušten od zajednice. Htio bih biti što manje na teretu. Privikavam se na potpunu ovisnost o drugim ljudima. Primanje bezuvjetne pomoći bez snebivanja, moguća je valjda samo od vlastitih roditelja. Nepokretnome se čitav svijet suzuje na mali prostor bolničke sobe. Svega je nekoliko osoba koje sudjeluju u pružanja njege. Naizgled sitni detalji iz neposredne okoline, poprimaju ogroman značaj. U pokretima tijela i odsjajima oka traže se skrivena značenja. Simpatije ili antipatije. Privlačnosti i odbojnosti. Strah od biti napušten ili zanemaren.

Priželjkivao sam brzo rješenje neizvjesnosti operacijom. Makar i sa amputacijom ozlijeđene noge. Čekanje mi je sve teže padalo. Prolazile su mnoge liječničke vizite i konziliji. Željno sam slušao i pomno promatrao, dok nisam čuo jedan glas koji se izdvajao iz skupine liječnika "Dobro onda, ću ga ja uzeti". Konačno, nakon dugih priprema, na kolicima me odvode u operacijsku dvoranu. Operacijski je stol star, željezni, s pocijepanim oblogama. Postavljaju me na njega i vezuju debelim kožnatim remenjem. Jako me žulja željezo ispod mene i ne znam se dobro namjestiti. Srećom ubrzo dobivam injekciju u podlakticu i postavljaju mi iglu u venu preko koje ću primati infuzije i transfuzije. Kada sam ponovno otvorio oči, iznad mene se nadvio ozbiljan čovjek sa bradom i naočalima. Progovorio je. Slušam ga i ne vjerujem ušima. Govori mi mađarski. "Morat ćeš biti jako strpljiv, nogu smo ti ostavili, ali će liječenje dugo trajati"! Kako sada mađarski govor? Gdje sam ja to? Obraćanje na maternjem mi mađarskom jeziku ulijeva sigurnost. Osjećam se zbrinuto i zaštićeno. Primjećujem ovozemaljske pojave. Niz lice mi curi voda, osjećam pritisak ležaljke, dakle još sam uvijek na ovom svijetu. Liječnik nekamo odlazi. Ostajem sam u dvorani.

 

<- Odlazak iz Nepala

-> Povratak u život