Ne mogu disati. Grlo mi je pune sekreta. Gušim se. Ne mogu nikoga pozvati. Nemam glasa. Pokušavam pljunuti. Užasno mi je nelagodno jer ne znam gdje da pljunem. To je tako nepristojno. Čini mi se da ću umrijeti. Osjećam se kao da trebam ispljunuti smrt koja me guši. Iskrećem glavu koliko mogu i pljujem na zid. Zid je popločan zelenim keramičkim pločicama. Užasno sam pljunuo.

Šta će reći čistačica kada bude prala prostoriju? Nadam se da me niko nije vidio. Pljuvanjem do života! Sada znam, siguran sam, živjet ću.

Više dana nakon dolaska u bolnicu osjetio sam pritisak u prsima. Nedostajalo mi je zraka. Srce je lupalo kao ludo. Izgledalo je da ću se ugušiti ili da će mi srce prestati kucati. Uplašio sam se. Vraćao sam se u tegobni svijet strahova i bolova. Život sa osjećajima i sjećanjima. Strah od bolova neslućeno je rastao zbog nepoznatih granica patnje. Veličina trpljenja se nije mogla znati bez prethodna vlastita iskustva. Postoji neko vrijeme i neki položaj u kojem bol jenjava. Postoji prag koji se ne prelazi. Kada se jedanput iskusi cijeli raspon boli, od začetka do najviše razine, smanjuje se strah, premda ne i bol sama. Vrijeme će opet upravljati redoslijedom zbivanja. Prostor čije sam središte bio, ponovo će se rasplinuti u nedogled.

Nepokretnost je bila dodatni ali trajni razlog trpljenju. Cijelo sam vrijeme ležao nepomično na leđima. U prvo vrijeme se uopće nisam mogao samostalno pomjeriti. Koji put su smetnje bile gotovo neizdržljive. Usmjeravanjem misli na druge stvari moglo se malo produljiti trpljenje. Tijelo je još imalo svoju mišićnu čvrstoću kojom se opiralo jednoličnom položaju. Kako je organizam slabio od mirovanja, mišići su se opuštali i kopnili, a tijelo se prilagođavalo novim uvjetima. Nakon nekog vremena, tijelo se više nije opiralo. Bezoblično se formiralo prema obliku ležaja, a daljnju je nepokretnost bilo lakše podnosi. Prolazile su brojne liječničke vizite, konziliji, pretrage, transplantacije kože, dodatne operacije, studenti medicine na praksi, znatiželjni novinari i posjete obitelji i poznanika. Brojni su se pacijenti izmjenili u sobi. Moj sobni liječnik, docent Komanov, koji me je i operirao, bio je slučajno iz istoga kraja kao i ja. Time se razjasnilo i obraćanje na mađarskom jeziku nakon operacije. Povratak u život bio je praćen tjeskobama svakidašnjice. Jako sam želio ozdraviti. Na početku, želje su se odnosile na smanjenje bolova i brzinu oporavka. Počelo je sa željom da se lijepo smjestim u toploj prostoriji i toplom krevetu. Kada se to ostvarilo, želio sam da me što prije prođu bolovi na donjim dijelovima tijela, koji su bili jako oguljeni prilikom pada a i poslije za vrijeme puzanja. Želio sam da se samo na kratko okrenem u krevetu. Na to sam čekao punih četiri mjeseca. Potajno sam se nadao da će mi se ako nikako drugačije, ono čudom, povratiti pokretljivost noge. Kako se stanje popravljalo, želje su neskromno rasle. Nakon što su prošle najgore tegobe, počeo sam maštati o ozdravljenju bez posljedica. Želio sam divno hodati. Ponadao sam se da neće ostati nikakvi ožiljci. Te sam želje i nade gajio duboko u sebi, skrivene iza naizgled bezgraničnog strpljenja. Razmišljao sam o budućnosti. Šta ću i kako ću moći raditi? Potiskivao sam nesigurnost i strah od sutrašnjice.

 

<- Traumatološka bolnica u Zagrebu

-> Ponovno uspravan