Spašavanje partnera iz bespuća Himalaja nije uspjelo. Teren je bio krajnje nepristupačan. Vrijeme se u gori ubrzo nakon udesa jako pokvarilo. Četiri iskusna i snažna gorska spasavaoca iz ekspedicije na Kang Guru, unatoč ogromnim naporima, od 19.10.1982., nisu uspjeli doprijeti do našeg unesrećenog druga.

Nova se potražna akcija pripremala od 23.10. do 01.11.1982. u Kathmanduu sa ciljem da se po svaku cijenu pronađe stradali planinar. Dva se planinara iz ekspedicije na Kang Guru helikopterom poletjeli iz Kathmandua prema Pisang Peaku. Tek je 03.11.1982. pronađeno i pokopano tijelo Velimira Šuška. Zbog nepristupačnog terena, spuštanje u dolinu nije bio moguće. Veljko Šušak, zaljubljenik planina, osvajač svih ekvatorijalnih vrhova koje je obožavao i o kojima je želio napisati knjigu a nije stigao, ostao je zauvijek na visinama kojima je težio.

Na mene su mehanizmi preživljavanja djelovali bez vlastitog znanja i volje. Početak je negdje u neodređenom ali vjerojatno kratkom vremenu, na samom početku udesa. Već za vrijeme kratkotrajna ali brza pada, kada bi bilo koji krivi pokret bio opasan po život, ispoljile su se nepogrešive reakcije. Zahvaljujući tome što nisam nastradao već pri padu, sposobnosti preživljavanja su se mogli iskazati u svoj svojoj učinkovitost i u surovim uvjetima visoke planine.

Poslije se udesa više nije moglo govoriti o meni kao određenoj jedinki, stvoru s imenom, spolom i podrijetlom. Bilo je to biće u meni koje nastoji preživjeti. Djelovale su iskonske sposobnosti preživljavanja živog stvora izloženog pogibelji. Izostanak straha nije bila hrabrost, izostanak zamora nije bila snaga, izostanak gladi i žeđi nije bila izdržljivost. Sveukupno je djelovanje cjeline bića učinkovito bilo usmjereno osnovnom cilju opstanka. Cijeli je organizam, sa svim svojim pričuvama i mogućnostima opsluživao potrebe stroja za preživljavanje u ranjenom biću. Ispod naslaga stečenog i naučenog ponašanja, iza svega što bi se o sebi željelo znati, ispod priželjkivanih svojstava koja se neprestano provjeravaju da li ih se uistinu i u kojoj mjeri posjeduje, izronila je invarijanta živih bića, iskonska sposobnost preživljavanja. Savršeni su mehanizmi ugrađeni i sačuvani u skrivenim pretincima organizma. Složeni se mehanizmi preživljavanja pokreću samo u iznimnim okolnostima. Neke sklopke u organizmu bez naše volje, nešto uključuju a nešto isključuju. Ti kontrolni elementi nisu dostupni svjesnim bićima. Prag okidanja mehanizma se ne može unaprijed predvidjeti. Kada stroj počne djelovati, mehanizam je savršen u svojoj funkciji, neusporediv u učinkovitosti i nezaustavljiv u svome djelovanju. Kao da se na dnu ljudske prirode nalazi neprebrisivi, zadnji sloj, gdje nema želja, misli i osjećaja. U tom su posljednjem sloju skupljene sve snažne mogućnosti stroja za preživljavanje, po sebi razborite i do kraja pouzdane.

Kada se utroše svi izvori preživljavanja, može se samo naslutiti postojanje potpunog spokojstva, zavodljivog i oslobađajućeg predsmrtnog ugođaja, stanja bez boli i duševnih patnji. Preostaje samo svijest o jedinstvenom i neponovljivom biću koje nije više podložno prirodnim zakonima i koje ne raspolaže tjelesnom snagom jer mu nije ni potrebna.

Ali ni najdjelotvorniji mehanizam preživljavanja ne bi bio dostatan a da nije bilo velike i požrtvovne pomoći brojnih sudionika u akciji spašavanja. Neki su bili stalno uključeni u zbivanja, a neki od njih su se zatekli na mjestima događaja.

Pored osobnih napora za preživljavanje, planinarska solidarnost je bila neophodna potpora spašavanju. Za prvi susret i otkriće nakon nesreće mogu zahvaliti planinarki iz japanske ekspedicije, a za osnovno zbrinjavanje ostalim članovima japanske ekspedicije. Prvu liječničku pomoć dugujem liječnicima iz njemačke i američke ekspedicije. Cijelu akciju spašavanja su organizirali i uspješno vodili moji požrtvovni prijatelji iz trekking-grupe. Veliku kolegijalnost su pokazali članovi hrvatskih ekspedicija na Annapurnu i Kang Guru, koji su u najkraćem mogućem vremenu došli iz svojih logora na mjesto nesreće. Srećom je među njima bilo iskusnih gorskih spasavalaca, koji su u svakom času znali što treba činiti. Postupak spašavanja je bila vrlo složena operacija, koja je uključivala brojne ljude i ekipe, počam od medicinskog osoblja u bolnici u Kathmanduu, prijevoznika, posade zrakoplova, aerodromskih službi i ambulanti, sve do Traumatološke bolnice u Zagrebu, gdje sam bio podvrgnut stručnoj i pažljivoj njezi liječnika i sestara do krajnjeg izliječenja.

Na koncu, svjestan sam da ipak ne bih preživio unatoč svim naporima i mene i svih ostalih sudionika u akciji spašavanja, da nije bilo puno sreće i neobičnih stjecaja okolnosti.

 

<- Život poslije

-> Napisano 20 godina kasnije