U traženju smisla sreće i patnje, života i smrti, najviše sam pogriješio što sam objašnjenja tražio povodeći se za ustaljenim stavovima, posebno za svaku od tih kategorija zasebno. Oslobođen osjećaja ponosa mladosti i trijumfa preživjelog, naslućujem, što niti dokazujem, niti namećem, da je smisao za pojedinca, ako ga uopće ima, u ukupnosti doživljaja svijeta, nije u radosti, nije u tuzi, ne u trenutku, ne u vječnosti, već u neprestanom proživljavanju neizvjesnog iskustva ljudskosti, ponovo i ponovo, iz dana u dan, nekada novoga, nekada ponovljenog, nekad uzbudljivog, nekad dosadnog, često zastrašujućeg, rijetko ohrabrujućeg ali uvijek promjenljivog i neočekivanog.

Nesavršenosti naše pameti, nesigurnosti naše osjećajnosti, nemogućnosti da ovladamo moćima da usrećimo sebe i druge, upućuje na to da doživljaj svijeta nije u sreći ili tuzi, nije ni u sigurnosti ili neizvjesnosti već u onoj, često prezrenoj svakodnevici, ni lijepoj ni ružnoj, ili i lijepoj i ružnoj, već prema našem, iz časa u čas promjenjljivom raspoloženju.

Smisaonost poriva odlaska u visoke planine, slično kao i poriva za mnoge druge zahtjevne poduhvate, ukoliko se ne radi o nekim osmišljenim istraživanjima ili posebnim ciljevima kao što su stjecanje bogatstva i/ili slave, ne treba tražiti samo u racionalnoj domeni čovjekova ponašanja, nego i u dubinama naslijeđene osjećajnosti. Pojedinci čeznu za uzbuđenjima i strahovima kada vjeruju da im ne prijeti stvarna opasnost, kada osjećaju da su izuzeti od pogibelji, kada se samozavaravaju o svojoj neranjivosti, a sve je to jako potrebno, čak nužno, da bude upravo tako i nikako drukčije, a da bi se neki pokrenuli u otkrivanje novog i prevazilaženje starog, a neki ustrajali u očuvanju postojećeg po svaku cijenu, pri čemu su svi ishodi mogući.

Promatrajući očima onih koji su dnevno zaokupljeni svojim opstankom, kao što su na primjer Nepalci koje smo sretali putem kroz doline rijeka Khali Gandaki i Marsyandy, penjanje na visoke planine iziskuje preveliku energiju i nedopustivo velika sredstva, izlaže sudionike pohoda nepotrebnim opasnostima koje se ne mogu objašnjavati i pravdati osnovnim ljudskim potrebama. Prije bi se dalo naslutiti da su porivi nekih pojedinaca za nesvakidašnje poduhvate utemeljeni na nekada davno izgrađenoj ljudskoj istraživačkoj naravi pogodnoj za neke druge okolnosti i prirodne uvjete, koja je došla u raskorak s mogućnostima i pogodnostima koju stvara izobilje suvremenog razvijenog svijeta, ili u nedovoljnosti prirodnih iskustava koje čovjek današnjice može sebi priuštiti u svakodnevnom životu.

Svoje postojanje koje sam tako strasno želio ispitati na vlastitoj koži, kroz iskušenja i potragom za nedoživljenim iskustvima, nisam uspio odrediti kroz sva opisana zbivanja niti s obzirom na mene samoga, niti s obzirom na zajednicu iz koje sam potekao, niti na vrijeme i prostor koji mi je bio na raspolaganju, a još i gore, niti na imaginarnu vječnost ili nedokazive ideale, nego tek trans-generacijski, više kao utješni nego kao objašnjivi, barem za sada neprekinuti, ali slutim, ne i neprekidljivi niz prijenosa iskustva među ljudima sličnih naravi i pogleda, koje između ostaloga uključuje i znanje, duhovnost i osjećajnost.

S nelagodom se prisjećam da prije događaja u Nepalu, unatoč mnogim pokušajima i velikom, neprestanom trudu i traženju odgovora, nisam uspio uspostaviti potpuno i trajno jedinstvo tijela i duha, koji su se, kao dva zasebna entiteta stalno suprotstavljali u borbi a za dominaciju nad mojom osobnošću. Naslućujem da su razlozi za ovakav rasap u mračnim predrasudama kojima se nisam znao oduprijeti u vrijeme stvaranja svijesti i sebi kao jedinstvenom biću. Taj se proces odvijao pod djelovanjem jakih društvenih struktura i silnica nad podložnim i nejakim djetinjim bićem, možda i u dobroj namjeri da olakša život i uključenje u društvo, sa ciljem da se stvori vrlo prilagodljivo, ne-problematično društveno biće po mjeri zajednice.

Pretpostavljam da sam pri svemu tome podlegao zavaravanjima, ne potpuno vlastitom krivnjom i zbog svoje slabosti, meni usađenima kroz školovanje, odgoj i kulturu, svjestan kasnije da olakšavaju uključivanje u zajednicu i pojednostavljuju preživljavanje ali ne objašnjavaju stvarnost niti daju osnovne odgovore na pitanja koja sebi neki postavljaju, nego nas, pače, navode da pred bitnim pitanjima odstupimo u ime obećane ali ne i zajamčene sigurnosti. Još sam više osupnut spoznajom o lakoći podlijeganja samozavaravanju kao nezaobilaznom sredstvu preživljavanja u neravnopravnom sukobu naših želja i mogućnosti sa prirodnom i društvenom zbiljnošću koja nas okružuje.

Tek su nepatvorene tjelesne boli i iskušenja duha, više u vrijeme rehabilitacije nego u vrijeme same nesreće, učinile da se osjećam jedinstvenim, ali ne i ponosnim, pomiren sa svojom ljudskom nepotpunošću, tjelesnom ranjivošću i duhovnom nesigurnošću. Sama nesreća i dugotrajno liječenje, nisu umanjivale biće, ali niti ga uvećavale, premda su ga neumitno mijenjale, i to kroz prinudno samo-promatranje, kroz povećanu pozornost okoline, dajući pri tome nove oznake osobnosti. Izlječenje svjedoči o sposobnosti prilagodbe, o usađenoj želji za životom i zajednički je stvaralački čin i liječnika i pacijenta, ali i šire zajednice koja uključuje porodicu i prijatelje.

Sebe sam svojski uvjeravao u važnost nametnute teze o formativnoj važnosti stjecanja životnog iskustva kroz razna iskušenja, uključivo patnju i bol, kao nešto što se mora prolaziti uz učenje i čitanje, a da bi se postigla nešto što se nejasno definira kao zrelost, a još manje jasno kao dublje razumijevanje nečega neodređenog. Međutim, sve ono što je opisano u ovim zapisima učvrstilo je moje uvjerenje o sebi kao neodvojivom dijelu žive i mrtve prirode, nešto što sam oduvijek osjećao kao neraskidivu vezu i što me je ispunavalo vjerom i ljubavlju prema svijetu oko sebe, podsjećajući me na djetinju radost lada sam ubravši jabuku sa grane mislio da smo i jabuka i ja jedno te isto.

Ne bi bilo u redu da zatajim i jedan gorki, nelijepi, varljivi i nadasve iracionalni osjećaj zadovoljstva žrtve koja naizgled stradavanjem i patnjama otkupljuje grijeh svoje nepotvrđene punoće ljudskosti. Vanjska manifestacija ovakvog osjećaja se očituje u neprestanim nastojanjima da se tjelesna oštećenja i patnje vezane uz to, stavljaju na znanje kao očita razlika između žrtve i ostalih, recimo samo uvjetno, ne-žrtava. Tome se pridružuje i nova vrsta znatiželje, ružno je i govoriti o njoj, a potaknuta je nedoumicama koliko se boli i patnji može uopće podnijeti? Nerado, ali ipak spominjem, da sam koji put pomislio da se možda radi o nečemu što neki definiraju kao mazohizam, koji se ogleda u ne baš potpuno svjesnom traženju iskušenja tijela i duha kroz boli i patnje.

Razmišljanja o mukama prije ozbiljnog iskustva boli izazivaju naprosto užas, potreban i nužan za predviđanje i izbjegavanje okolnosti koje mogu biti izvor patnje. Međutim, stradalnik zatečen u boli i patnji, suočava se s nepoznanicom kako se njom nositi, osobito ako se radi o bolovima koji traju, ili se vraćaju i ponavljaju. Moje iskustvo potvrđuje da užas koji nastaje pojavom boli potječe od neznanja o mogućem intenzitetu, ali da svaka vrsta boli ima neki svoju vršnu vrijednost, koja se ili dade podnijeti, ili se okidaju ‘osigurači’ koji isključuju svijest. Bol i patnja, kada ih se ne može izbjeći, mogu biti važno iskustvo koje mijenja svjetonazor i samo biće, ali više kao utješna nagrada nego cilj za kojim treba težiti.

S druge pak strane, sasvim racionalno i iskustveno utemeljeno, u stradalnika se javlja i poriv za umanjivanjem posljedica oštećenja, u krajnjem slučaju i utajivanjem smanjene sposobnosti, sve u želji i nadi da zajednica neće prevrijednovati radnu sposobnost i dodijeliti reduciranu ulogu u društvu. I ne samo to, u vrijeme liječenja sam želio na po svaku cijenu izbjegavati iskazivanje bola, htio sam kao malo dijete kojega uče da muškarci ne pokazuju osjećaje, zatomiti u sebi fizički bol i dokazati ne toliko sebi, koliko imaginarnim autoritetima iz djetinjstva, da mogu podnositi bol bez jauka i suza.

Cijelo sam vrijeme oporavka osjećao duboko u sebi strah, poznat mi još iz ranog djetinjstva, kojeg nakon opisanih zbivanaj nikada više neću zaboraviti, da me kao ranjenog i nesposobnog za život zajednica opravdano, u cilju preživljavanja većine ostalih članova, ostavi na putu jer sam ne mogu dalje. Spreman sam sada povjerovati da strah od biti napušten od zajednice zbog nesposobnosti za nastavak samostalnog života, premašuje strah od smrti, ili mu je u najmanju ruku ravan, uostalom, u većini slučajeva se radi o istom ishodu.

Istovremeno me je nagrizala sumnja u vlastita djelovanja kao oponašanje života, onako kako mi je predočeno kroz odgoj i obrazovanje, kroz umjetnost i površnu religizaciju, kroz predanja s koljena na koljeno, jer, unatrag gledano, mnoga djelovanja nisu bila neposredno svrsishodna, nisu služili otkrivanju objektivno novoga, niti osvajanju prostora niti saznanju novih istina, već su slijedila nametnute obrasce kroz društvena očekivanja a koristila su samo zadovoljavanju nejasne težnje za biti drugačijim nego što jesi, poseban, zamjetljiv, i još gore, biti drugačiji od drugih, što i je bio najveći privid koji me ne ispunjava ponosom, prije čudnom nelagodom.

U pustoj želji za iskušavanjem vlastitih mogućnosti, ispoljile su se, što iz unutarnjih pobuda, što nametnuto društvenim očekivanjima, neumjesne želje za savršenošću. Na nesreću, mjere savršenosti nisu mi bile poznate u apsolutnim koordinatama, nego uvijek relativno prema nekim uzorima. Ispunjava me nelagodom sjećanje na porive da budem bolji, jači i uspješniji od svojih bližnjih, uz dodatnu ispriku da tada bolje nisam znao. Na to se nadovezuje i neutemeljeno vjerovanje da se životna energija neprestano i potpuno obnavlja. Istina, mnogo toga se obnavlja, ali jedan dio se bespovratno gubi, što u konačnici i nije tako loše, budući da postupno umanjuje volju za novim poduhvatima i uvodi pojedinca gotovo nepimjetno u život mira i spokoja. S time u svezi moram nadodati da se često, gotovo svakodnevno prisjećam Veljka, i premda znam da je besmisleno, zamišljam da nam se pad nije nikada dogodio i da smo život nastavili tamo gdje smo ga presjekli odlaskom u Nepal.

Povremeno su mi se pojavljivale, obično u trenucima malodušja i lošeg raspoloženja, grešne misli o tome kako je bilo lako i jednostavno tamo visoko u ledu i snijegu Pisanga Peaka usnuti za uvijek. Prisjećajući se stanja blaženstva neposredno prije nego što sam pronađen, bez težine i bola, ugodnog lebdenja u sumaglici bez napora želja, znao sam nesretno pomisliti da je to bila jedinstvena prilika da odem a da toga ne bih bio svjestan niti bih ni znao što mi se dogodilo. No, ako bi se sad osvrnuo, rekao bih da se ne radi o primarnoj želji nego o dosta bolećovom osjećaju samosažaljenja i prenemaganja.

Nakon 20 godina ne mogu više, ni uz najveće napore volje, prizvati sjećanja i obnoviti porive zbog kojih sam bio spreman i po cijenu velikih napora i patnji, možda čak i života, pohoditi teško pristupačna mjesta. Ako je u pitanju nešto što se obično naziva sazrijevanje, ako se radi o mirenju s vlastitim ograničenjima, onda je prihvaćenja mira i sigurnosti prateća i korisna posljedica, ali koja ne ispunjava čovjeka potpunim zadovoljstvom, niti je poželjno kao trajno stanje duha i tijela, međutim, izgleda da je smirenje tijela i duha neumitno, što rađe nazivamo životnim iskustvom nego starenjem, što u stvari jest.

Nažalost, nikada me više nitko nakon udesa nije gledao niti vidio drukčijim nego li kao stradalnika, što mi je ostala osnovna društvena odrednica, koju ponekad lakše nosim, koji put teže trpim a protiv čega se zbog očiglednosti ne može suprotstavljati, osim usiljenim osmijehom i šalama na račun vlastitog položaja. A meni se sve češće javljaju snovi da ponovno mlad i zdrav lutam planinskim predjelima i slobodno bez napora trčim bosonog nepreglednom ravnicom svoga zavičaja, među poljima žita i kukuruza, udišući prozirni jutarnji zrak punim plućima s lakoćom i osmjehom, na neumornim zdravim nogama, dok oko mene prolijeću lastavice i poljske ševe, a visoko na nebu orlovi traže svoje žrtve.

Zahvaljujući nevjerojatnom napretku tehnologije moguće je na satelitskom snimku Pisang Peaka sa okolinom donekle restaurirati putanju pada i silaska do mjesta gdje je spas bio moguć.

Naknadno, na slijedećoj se slici može predoćiti pogled koji se pružao na Annapurne prilikom spuštanja.

Pogled na selo Pisang i Annpurnu u pozadini
 

Pogled na Pisang Peak iz smjera uspona


<- Epilog

-> Četverolist