Mnogo je sudionika na planinarskim pohodima stradalo u različitim okolnostima. Svaki je takav slučaj žalostan na svoj način, ali neke nesreće, zbog okolnosti pod kojima su se dogodile i zbog svojih posljedica pobuđuju mnogo više pitanja i nedoumica nego neka druga zbivanja. Na jednom je od takvih velikih i uspješnih pohoda na Mount Everest 1980. godine, smrtno stradao himalajski tigar Ang Phu. Tigrovima se nazivaju pripadnici himalajskog naroda Šerpa koji su kao visokogorski vodiči i pomagači u pohodima osvajali najviše vrhove, neke od njih i više puta. Pri silasku sa najvišeg vrha na planeti, kojeg je osvojio po drugi put, tada već vrlo poznati i cijenjeni sirdar Ang Phu se poskliznuo i pao niz 2000 metara duboku strmu liticu.


Do pada je došlo u času kada je od penjača koji su iz zadnjeg visinskog logora stigli da pomognu iscrpljenim osvajačima vrha, htio primiti šalicu okrepljujućeg napitka. Sudionici ekspedicije su kasnije pričali da su zaprepašteno promatrali kako nije u činio nikakav pokret u cilju zaustavljanja pada. Takvo ponašanje čovjeka ogromne snage, izdržljivosti, iskustva i jake volje za životom, bilo je neočekivano i naizgled nerazumljivo. Njegovo se ponašanje u prvi mah pokušalo pripisati prepuštanju usudu, i posebnom duhu i religiji Naroda visina. Šerpe zamišljaju da ne treba uznemiravati bogove koji obitavaju na neremećenim planiniskim vrhuncima. Stradanja i padove pri usponima na svete himalajske vrhove smatraju kaznom za one koji se drznu zaći u Božje visine. Šerpe ne sousjećaju sa penjačima stradalnicima ali se niti ne vesele nesrećama, barem to ne pokazuju. Svjedocima stradanja je Ang Phuovo ponašanje prilikom pada bilo zagonetno. Sudionici, a poslije i oni koji su pomno slušali njihove priče, među kojima sam bio i ja, razmišljali su o tome što se moglo dešavati u glavi pokliznulog himalajskog tigra. Pitanja su se nizala od onih da li se bojao i patio, do onih osjetljivijh, da li se možda pomirio s neizbježnim usudom. Da li je osjećao bolove, da li je mislio na svoje najmilije, ili mu je prolazio cijeli život pred očima? Ništa se o tome nije moglo saznati, samo nagađati, zgroženo nad njegovim stradanjem,. Nikada nitko od ostajućih, koliko god se napinjao i priželjkivao, nije došao u mogućnost da podijeli iskustvo takove vrste s odlazećima.

Tajna zadnjeg trenutka, koja to mora i ostati.

Zauvijek.

 

<- Prolog

-> Pripreme za put