Petorica iz grupe koji su bili dobro pripremljeni i željni penjanja iznad svega, donijeli su odluku da ipak krenu na Pisang Peak. Preostalo je upravo toliko vremena da se može obaviti uspon i silazak, ali sve jako ubrzano, bez mogućnosti odlaganja, a kamoli popravka u slučaju neuspjeha. Bila bi prevelika šteta, nakon tolikoga puta, barem ne pokušati ono o čemu se sanjalo toliko vremena. Vremenski uvjeti nisu bili idealni, pače u ovo doba godine baš i nije bilo uputno se penjati. Dobro je vrijeme u visokim planinama ionako kratkotrajno, prije izuzetak nego pravilo i mogu ga čekati samo oni kojima vrijeme i sredstva nisu ograničena.

Oprezni odustaju, a oni u kojima zov divljine nadvlada oprez ipak pokušavaju bez obzira na moguće posljedica. Zainteresirani za uspon su ocjenili, da uz povećani oprez mogu svladati i ledenu koru pod vrhom, o kojoj je pričao Amerikanac. Imali su osim toga i dogovor od prije, sa svojim drugovima iz skijaške ekspedicije, da ako uvjeti dopuste, snime cilj njihovih želja, vrh Kang Guru. Isti dogovor je sklopljen i s prijateljskom ekspedicijom koja se penjala na susjednu Annapurnu. Oba su se vrha sa Pisang Peaka trebala vidjeti kao na dlanu. Naravno da dogovor o fotografiranju nije obvezivao, ali je bio dodatni poriv, gotovo isprika za uspon. U to su vrijeme već obadvije hrvatske ekspedicije trebale biti u blizini područja penjanja. Odlučna se petorka s još nekolicinom nosača Šerpa brzo popela na oko 5000 metara visine. Tu je postaviljen bazni logor. Kao i obično, zbog visinskih se tegoba loše spavalo, ako se ležanje u malom šatoru po jakom vjetru i oštroj hladnoći, sa glavoboljom i mučninom uslijed razrijeđenog zraka, može uopće zvati spavanjem. U polu-bunilu se razgovaralo i o tome, da kada smo sada već ovdje, tako blizu ostvarenja želja, šteta bi bilo barem ne pokušati jer se većini od nas neće više pružiti prilika doći dovde.

Posljednji dogovori - zabrinut sirdar Kani


Oko pola noći, pri raskošnoj srebrnoj svjetlosti tričetvrtine, čak i nešto više punog mjeseca, mala je skupina krenula prema vrhu. U osvit zore, padine obrasle kratkom i žućkastom travom prelaze u zadnji suhi stjenoviti dio. Sirdari Kani i Nima koji su krenuli s penjačima, vratili su se u logor jer nisu bili opremljeni za uspone na ovim visinama. Nisu niti pokazivali neku želju za usponom, doimali su se sretnima kada su krenuli prema logoru. Podloga po kojoj se penjelo bila je prekrivena velikim i tankim pločama svjetlucave stijene.

Potrebno je vrlo lagano i hitro doticati podlogu, i promjeniti korak prije nego što se ploče ispod nogu pokliznu na velikoj strmini kao crijepovi sa krova. Kada se izgubi ritam laganog hodanja, jedva dotičući tlo, u najkraćem mogućem vremenu poput divokoze, mora se preći na uspon četveronoške. Silno je zadovoljstvo bilo uhvatiti ritam penjanja po skliskom kamenjaru, jer je najviše sličilo lebdenju kroz prostor i vrijeme. Iza ove neobične podloge, nailazila je granica snijega i leda te su se na planinarske cipele morale postaviti dereze s kramponima za daljnji uspon. Uskoro su dvojica penjača iz grupe za vrh, odustala od uspona zbog visinskih tegoba. Treći je penjač odustao pred zadnjim usponom pod samim vrhom, zbog problema sa pričvršćenjem dereza. Dan je nastupio neprimjetno se skrivajući iza pramenova magle. Vidljivost se povećavala, premda Sunca nismo još vidjeli, a vrh se činio tako varljivo bliskim, kao da je potreban samo mali dodatni napor da bi ga se dosegnulo. Kao partneri za uspon na sam vrh ostali smo samo Veljko Šušak i ja.

<- U podnožju, zov visina

-> Uspon