Odlučnost da se nastavi i potpuna vjera u uspjeh bez straha od nesreća osjećala se u našem držanju i ponašanju. Doduše, zbog rijetkog zraka smo izbjegavali razgovore da bi štedjeli dah. Na takvim visinam vam ni ideje za razgovor obično nisu sjajne. Kako smo živjeli u različitim gradovima, nismo se prije ovoga puta dobro poznavali. Na ovom smo se putovanju dosta družili. Imali smo prilike razgovarati o svojim omiljenim usponima. Veljko je gajio osobitu naklonost prema visokim ekvatorijalnim vrhovima. Mnogo se penjao po snijegu, bio je u izvrsnoj kondiciji i dobro aklimatiziran na ove visine, te izazivao povjerenje svojom odmjerenom odlučnošću. Prividna je blizina vrha izazivala varljivu nadu u brz i jednostavan uspon. Izgledalo je kao da je vrh na dohvatu ruke. Premda se zadnja dionica doimala kratkom i jednostavnom, trebalo je uložiti još mnogo napora, i to sve više i više, kako se zrak prorjeđivao, do konačnog izlaska na sam vrh. Veljko i ja smo se uzajamno osigurali alpinističkim užetom i koristeći cepine krenuli prema vrhu naizmjeničnim penjanjem i osiguravanjem, kako je to uobičejeno na ovakvim snježno-ledenim strminama.

Pod vrhom su se u tankom, nejednolično raspršenom snijegu vidjeli tragovi ranijih penjača. Zraka je bilo malo, otežano smo disali, ali iz ranijih iskustava smo znali da to možemo podnijeti. Glavobolju i mučninu zbog visine, prestao sam osjećati, ali još uvijek osjećam treperenje srčanog mišića u sljepoočnicama. Sviđa mi se to, čini mi se da sam življi nego inače. Postoji ogromna želja da se takav neljudski napor što prije okonča, ali još je jača želja da se ostvari cilj uspona. Nekada je i samo mala pomisao o nečemu drugome, nečemu ugodnome i lijepome, o porodici, o poslu, o slastičarnici i kavi, o silasku, nečemu lako dostupnome i poželjnom, dovoljna da se krhka struktura težnji i želja poremeti i da se snažna volja za usponom po svaku cijenu raspline i odlučnost pretvori u malodušje. Nama se to nije događalo, nego smo tjerani svaki svojim željama zamišljajući brzi kraj uspona, grabili polako prema vrhu dahćući kao premoreni psi, svaki put skraćujući korake, sada već na samo dva do tri koraćiaća prije zastoja i grabljenja zraka potrebnog za slijedeći korak. Zastajali smo svakih nekoliko koraka, prikupljali snagu i izmjenjivali se u osiguravanju i penjanju. Ovakav se pristup samo slikovito zove penjanjem na vrh, i to u pričama u sigurnim i udobnim skloništima planinarskih domova, dok se u stvarnosti radi o običnom bauljanju, koje bi u svim drugim okolnostima izazvalo sažaljenje promatrača, u najboljem slučaju osmijeh, , a ni ukojem slučaju udivljenje. Nismo razgovarali, jer nismo imali snage, niti nam je u glavama bilo sadržaja o čemu bi se moglo razgovarati. Znali smo što nam je činiti, a razgovor zahtijeva ogromni napor koji u tim prilikama nismo mogli priuštiti. Zahvalan sam partneru što me ne navodi na razgovor jer mi se čini da tada ne bi podnio da izgovorim niti jednu riječ. Nakon desetak sati penjanja od zadnjeg logora, Veljko i ja smo se ispenjali na vrh. Kako to često biva, oblaci su obavili vrh i neprozirna magla je prekrila Pisang Peak. Malo se toga vidjelo od slavljenih himalajskih vrhova. Planinari i inače rijetko dočekaju nagrade u vidu lijepih krajolika srazmjerno uloženim naporima. Puno se treba penjati a da bi se tek ponekad ukazali željeni, nezaboravni prizori, a još ih je teže ovekovječiti na slikama. Znali smo to i od prije, jer smo obojica dosta planina prošli u različitim okolnostima, često ne videći ništa od planinskih ljepota, tako da nismo bili osobito razočarani. Čestitali smo jedan drugom mlako stiskajući hladne ruke u rukavicama, jer i za to treba uložiti dodatni napor. Obavili smo uobičajene planinarske rituale za te prilike. Obično je to slikanje sa zastavicama u raširenim rukama uz možebitni nategnuti osmijeh koji se niti ne vidi zbog kape, šala, glečerica i od namaza kreme protiv sunca. Možda još i po koja prigodna i škrta riječ uzajamne potpore bez očekivanog oduševljenja, jer i oduševljenje traži zraka. Pokušali smo prema ranijim dogovorima slikati Kang Guru i Annapurnu ali bez puno nade u uspjeh zbog slabe vidljivosti. Iscrpljenost i umor su se već mogli zamjetiti po našim sporim i teškim pokretima.

Krenuli smo natrag prema zadnjem logoru. Pomisao o silasku ublažavala je barem naizgled visinske tegobe i stvarala lažni dojam jednostavnosti silaska do baznog logora. Pramenovi magle i niski oblaci igrali su svoje varljive igre oko nas mijenjajući osjećaje prostora. Mutno, neprozirno vrijeme, više je sličilo na sumrak nego na popodne. Bilo je vjerojatno oko 15 sati. Nismo se sjetili pogledati na sat. Na tim je visinama teško sjetiti se bilo čega. Čak su i najjednostavnije moždane aktivnosti vrlo otežane. Ocjene udaljenosti i teškoća silaska mogu biti jako nepouzdani. Teško je brojati i vlastite korake. Sve računske operacije preko broja tri, predstavljaju jedva rješivu složenu aritmetiku.

Malo ispod vrha, na jednoj oštroj strmini gdje je iz zaleđenih snježnih nanosa izvirivala suha stijena očišćena visinskim vjetrovima, htjeli smo na kratko zastati. I onda, nismo pravo ni stali, a ispod naših su se nogu pokrenuli snijeg i led. Nije bilo vremena za razmatranje o tome što se zbiva. Umorni organizmi oslabljeni visinskim tegobama sporo su reagirali. Premalo je bilo vremena i za odgovarajuće djelovanje za slučaj pogibelji. Gubili smo oslonac pod nogama i sunovratili se u dubinu.

Zadnja fotografija sa vrha Pisanga snimljena rukom Veljka Šuška nekoliko minuta prije obrušavanja. U pozadini se nazire Kang Guru gdje su naši prijatelji iz skijaške ekspedicije
 

<- Zadnje pripreme

-> Pad