Bacam se na snijeg i cijelom svojom težinom utiskujem vrh cepina u snijeg. Vrlo sam pouzdan u uspješnost ovoga, nebrojeno puta uvježbavanog i iskušanog načina zaustavljanja na snijegu. Bez bojazni očekujem trenutno zaustavljanje. Međutim, nisam se zaustavio kod prvog pokušaja. Vrh je cepina udario u stijenu ispod tanke snježne kore. Sniježni je pokrivač previše tanak a da bi se vrh cepina mogao zakačiti za podlogu. To i nije snijeg koji je prirodno pao na stijenu, nego su ga nanijeli visinski vjetrovi. Slabo se drži za podlogu. Još se uvijek nadam zaustavljanju. Odzvanjaju metalni udari nazubljenog vrha cepina o kamen. Potom prijeteće grebanje i struganje metala i kamena. Još jedanput i još jedanput. Na koncu, posle vjerojatno petog ili šestog pokušaja, od siline udarca cepin izlijeće iz ruku. Nije ga mogao zadržati ni sigurnosni remen oko zapešća. Nakon toga se nastavio ozbiljan pad na kojeg se više nije moglo bitno utjecati vlastitim djelovanjem.

Nije bilo ni s čim. Sama volja i snaga nisu mogle utjecati na daljnji tijek, premda se toga nije moglo biti svjestan, pače nije se ni smjelo. Unatoč stalnom povećanju brzine, uočavam nakratko zbivanja oko sebe. Cepin pada nedaleko od mene svojom neovisnom putanjom. Odbija se o razne stjenovite i ledene prepreke i brzo nestaje iz vida. Na trenutak sam ugledao i Veljka kako svojim cepinom pokušava zaustaviti pad. Ne mogu pažnju zadržati na njemu jer se događaji odvijaju prebrzo. Dalje padam gotovo slobodno niz veliku strminu. Izgleda lagano i jednostavno. Jedva osjećam vlastitu težinu. Nisu zamjetne ni druge djelujuće sile. Ne osjećam udarce podloge. Nijedan mišić nije napet, nego su opušteni prilagođavajući se u potpunosti preprekama ispod sebe, bez osjećaja, grča i otpora. Nije mi neugodno. Niti ugodno. Prostor više ne predstavlja sustav koordinata. Nije bitno što je lijevo, desno, gore ili dolje. Značajne su samo smetnje i prepreke na putu pada. Partnera više ne vidim. Misli se ne vraćaju na njega. Ne osjećam strah. Zapravo ne osjećam ništa. Naglo su nestale sve visinske tegobe, nedostatak zraka, glavobolja i mučnina. Nema vremena da se razvijaju bilo kakve nedoumice i osjećaji. Svijest je ispražnjena od svih nuspojava, koje ne bi bile od značaja za ovaj trenutak. Promjene kretanja treba pratiti svim osjetilima. Brzina pada je već vrlo velika. Ne smiju se činiti nagli pokreti. Uslijed čak i malog zahvata zuba dereza o led, moglo bi doći do nekontroliranog prevrtanja. Posve sam miran i sklupčan u fetalnom položaju. Zasada padam ravno. Ne pokušavam ni na koji način zaustaviti pad. Nagli bi pokreti bili opasni a po učinu vjerojatno potpuno bekorisni. Opažanja i odzivi su jako ubrzani. Uočavam samo bitne detalje oko sebe. Bolje reći ispred sebe, jer je vidni kut vrlo uzak ali oštar. Pogled je usmjeren samo u smjeru napredovanja. Pri takvoj se brzini pada, može pratiti samo ograničeni broj predmeta i pojava. Samo pojedinosti u neposrednoj blizini i važne za tekući trenutak. Ne razmišljam mnogo. Zapravo ništa u uobičajenom smislu te riječi. Reagiram hitro. Nikakve misli o prošlom ili budućem životu ne ometaju opažanja. Ne prolaze mi nikakva sjećanja kroz glavu. Samo jasne i oštre slike neposredne stvarnosti. Potpuno sam usredotočen samo na neposrednu i osjetilima dostupnu okolinu. Pojma nemam koliko dugo padam. Pitanje trajanja nije bitno. Međutim uočavam razne prepreke ispred sebe. Veće kamenje, stijene, rupe i pukotine. Čim neka prepreka prohuji iza mene, zaboravljam je. U magnovenju nema prošlosti. Nove pojave nailaze prevelikom brzinom i trenutno u potpunosti prekrivaju prethodne slike. Vrlo mali spontani pokreti tijela, samo blaga naginjanja i savijanja na jednu ili drugu stranu donekle upravljaju smjerom padanja. Kao na dječjim saonicama ili na skijama. Greška je isključena, jedostavno se ne smije dogoditi, bila bi to zadnja greška u životu. I najmanji bi krivi pokret značio kraj. Ni na što i ni na koga, uključivo i sebe i partnera, ne mislim. Ne pada mi na pamet mogućnost pogubnog ishoda. Uopće ne mislim ni o kakvom ishodu. U svjesnom i prisebnom stanju kada ima vremena na pretek, predviđanja su moguća i potrebna. Slijedeći trenutak se pokušava predvidjeti kao ishod prethodnog trenutka ali i svih ostalih sagledivih trenutaka koji se mogu razmotriti u glavi.

Pri velikoj brzini padanja, izoštreno jasno da svaki slijedeći trenutak može biti i zadnji. Na prohujali se trenutak ne može utjecati. Čim je prošao, a život još traje, prethodni tren više nije bitan. Nove se prijetnje pojavljuju takvom brzinom i učestalošću da se predviđanja ne stignu ni zamisliti, a pogotovo ostvariti. U vidni mi kut ogromnom brzinom ulijeće tamna prijeteća sjena. Izgleda kao veliki stjenoviti zid koji se probija iz kristalno sjajnog snijega. Znam da je treba izbjeći, ali to samo svojom voljom i djelovanjem ne mogu i ne znam postići. Zapravo i ne mogu ništa svrhovitog učiniti. Očekujem svaki čas da se zaustavim na sretniji ili manje sretan način. Međutim, to se priželjkivano zaustavljanje nikako ne ostvaruje. Što više, ubrzanje se i dalje nastavlja. Ne činim nikakve uočljive pokrete. Naizgled ne poduzimam ništa. Gledajući sa strane, moglo bi se zaključiti da se prepuštam i mirim sa usudom. A u stvari, baš naprotiv, odvija se grozničava moždana i suspregnuta tjelesna aktivnost. Što god da se sada poduzme, moglo bi više štetiti nego koristiti. Samo bi neka sretna okolnost mogla izmjeniti tijek zbivanja. Ne bi pomogao nikakav tjelesni napor ni vješti manevar. Misaone aktivnosti su jednostavne ali vrlo precizne. Usmjerene su samo na praćenje neposredne stvarnosti. Nema vremena za složene ideje. Ne razmatraju se pitanja života i smrti. Sveukupno je djelovanje organizma potpuno razborito i primjereno uvjetima. Nema panične reakcije. Ne javlja se ni strah. Premalo je vremena i previše opasno, a da bi se mogao razviti strah na uštrb ostalih svrsishodnih tjelesnih i duhovnih aktivnosti. Nadolazeća crna sjena popunjava cijeli vidokrug. Približava se brzinom mlaznog zrakoplova. Prijeti da me slijedeći trenutak razbije. Uništi. Ne stižem se uplašiti mogućeg kraja života.

Nešto se u meni i oko mene ipak mijenja. U donjim dijelovima tijela, u udaljenim nervnim završetcima osjećam da dolazi do promjena u gibanju. U početku su to samo daleki navještaji nekih mogućih raspršenih inercijalnih sila u nastajanju. Nakon nekog vremena, neodredljivog ali vjerojatno vrlo kratkog, ipak me savijaju neke sile izvan moje moći djelovanja i mijenjaju putanju pada. Osjećam se kao na zakrivljenom dječjem toboganu. Nisam osjetio nikakav koncentrirani udar ili pritisak od strane bilo kakve prepreke. Žlijeb po kojem sam klizao je sam po sebi, zbog prirodnog oblika terena ispred same stijene, zaokretao od stijene prema dolini. Tim su žlijebom prije mene padale nebrojene lavine i otjecali otopljeni snjegovi jedinim mogućim smjerom. Privremeno sam izbjegao neposrednu opasnost. Nastavio sam padati gotovo okomito na dotadašnji smjer. Ovaj put se pad odvija usporedo sa do nedavno prijetećom stjenom. Vršni je oblak već ostao visoko iznad mene. Pramenovi magle su postupno nestajali a vidljivost je postajala sve boljom. Umjesto crnog stjenovitog zida, pred očima se pružao pogled na nekoliko tisuća metara duboku dolinu.

Nastavljajući sve brže padati, ubrzo sam ispred sebe, u neprocijenjljivoj daljini, nazreo duboki stjenoviti procjep. Provaliju mračna izgleda. Djelovala je pogibeljnije i od crnog stjenovitog zida koji je upravo ostao iza mene. U svakom je času potrebno munjevito uočavati sve promijenjene okolnosti. U skladu s tim brzim nagonskim procjenama, treba ili djelovati ili suspregnuti djelovanje. Za razborito donošenje odluka nema vremena. Pogotovo nema vremena i mogućnosti da se odluke provedu u djelo.

 

<- Uspon

-> Zaustavljanje