Iz dubina donjih dijelova tijela ponovo stižu znakovi da se nešto mijenja u dinamici gibanja. Mala ali značajna, jedva primjetna titranja nervnih završetaka. Brzina se ipak počela smanjivati. Snijeg mijenja gustoću. Teži je i vlažniji nego što je bio pod samim vrhom. Vjerojatno padanje već dugo traje. Sada se posve jasno uočavaju kamenje, pukotine i posve male promjene u reljefu. Provalija je već gotovo na dohvat ruke.


Padanje je još sporije, i premda je zadnji čas, još se ne mogu zaustaviti. Ali više nema mogućnosti odlaganja. Sada hoću stati, moram po svaku cijenu, moram ......

Iskrećem se koliko god mogu u stranu i bacam se na zadnji veliki kamen kojeg vidim ispred sebe. Trenutno sam se zaustavio. Ispred mene, na svega par metara od mjesta zaustavljanja, zjapila je prijeteća provalija. Duboka, mračna, usisavajuća. Ali ja sam bio u sasvim novom položaju. Mirujem, ležim, ne padam više. Nisam se mogao radovati novom stanju. Samo ustanovljavati novonastale okolnosti.

Potpunu usredotočenost na sebe samoga, remeti čudan zvuk u blizini uha. Kao siktanje zmije. Hitro okrećem glavu prema izvoru zvuka i ugledam vijugavo plavo-crveno šareno planinarsko uže kako promiče u blizini, na dohvat ruke. Velikom brzinom se primiče i moj drug Veljko privezan na drugom kraju užeta. Ne poduzima ništa da bi se sam zaustavio. Zbunjen sam. Nisam više sam, ne mogu više biti zaokupljen samo sobom. Teško mi je prihvatiti pojavu novog iskušenja. Nešto treba ili poduzeti ili ne poduzeti. Nedoumice su sudbonosne. Dvoumim se. Bojim se prihvatiti uže jer bi me zamah partnerove mase mogao povući dolje u provaliju. Pomisao na mogući nastavak pada, s mogućim sunovratom u provaliju, traje samo vrlo kratko vrijeme. Slijedeći je poriv, ne misao, jer nema vremena za razmišljanje, da moram, bezuvjetno i neodložno, moram prihvatiti uže. Sada, samo ovaj put, samo ovdje i nigdje i nikada više, prilika je za zaustavljanje. Već će slijedećeg trenutka biti nemoguće poduzeti bilo što. Neoprostivo i nedopustivo kasno. Nikada se više ne bi ponovila ta prilika. Ne mogu propustiti uže. Iskrećem se u stranu, pružam se koliko mogu prema zvuku i prema šarenoj crveno-plavoj zmiji. Osjećam uže u golim rukama. Mekano je i savitljivo. Čvrsto je stišćem. Najčvršće što mogu. Odmah osjećam toplinu od trenja užeta na dlanovima. Uže proklizavajući peče dlanove i povlači me prema dolje. Upirem se cijelim tijelom i iz sve snage o sve neravnine tla ispod sebe. Nikako se ne smije dopustiti ni najmanje gibanje prema naprijed. Nakon kratkog iščekivanja, slijedi jaki trzaj. Slijedećeg trenutka, partner i ja skupa potpuno mirujemo. Znatiželjno i bojažljivo skrećem pogled prema zaustavljenom partneru. Zamjećujem da je živ. Odmah potom neodoljivo se ponove okrećem sebi i svojim teškoćama. Prvo provjeravam svoje zdravstveno stanje. To je najjači i neodoljivi poriv u tom času. Bolove ne osjećam. Oprezno opipavam prvo glavu, potom vrat, prsa i leđa. Ne zamjećujem nikakve ozljede u gornjim, vitalnim djelovima tijela. Obuzima me blaga nevjerica na granici euforije. Mala je mogućnost da bih nakon tako dugog pada mogao biti potpuno neozlijeđen, ali ipak, možda?. Pogled mi se dalje spušta prema nogama. Vidim desnu nogu. Odaje dojam kao da je redu. Ali je lijevo stopalo u čudnom položaju. Stoji okomito na podkoljenicu. Izgleda kao da je stopalo iščašeno u skočnom zglobu. Ne osjećam bol koja bi trebala pratiti iščašenje zgloba. Ni drugi dijelovi tijela nisu bolni. Ali to sa položajem lijevog stopala je neobično. Ne mogu stati na nogu. Niti se mogu pokrenuti s mjesta. Pomislih da skinem gojzericu da vidim što se dogodilo s nogom. Nemam taj čas snage za to. Iznenađen sam da je pad završio samo tako, naizgled jednostavno, bez težih ozljeda. Nikakvu ozbiljnost ne pridajem ozljedi. Čini mi se beznačajnom obzirom na okolnosti.

Ne znam kako se ozljeda dogodila. Ne pamtim nikakav udar, niti posebnu bol. Uostalom udara je bilo nebrojeno. A šta me i briga kako se to desilo. Desilo se i što sad. Stvari izgledaju jednostavne. Mali pad, doduše ipak nešto veći nego što smo vježbali u alpinističkoj školi. Male ozljede, po svoj prilici ništa ozbiljno kada nema ni krvi ni zamjetnih bolova. Uskoro će stići pomoć i sve će bit u redu.

Sa strane čujem Veljka kako teško diše. Pogled mi skreće prema njemu. Vidim ga kako nedaleko od mene leđi na svojim leđima. Prvo promatram njegove noge. Pouzdanje u brzi spas mi je jako poraslo kada sam uočio da su mu noge čitave. Mislio sam da se sve drugo može srediti samo ako su barem jednom od nas noge neozlijeđene. Pogled mi se diže prema glavi. Uočavam da ima teškoće u disanju. Jezik mu smeta. Pada prema dušniku. Pužeći se približavam i rukama ga pokušavam okrenuti na bok. Teško mi je to raditi iz ležećeg položaja. Na koncu je to okretanje ipak uspjelo. Vidim da je disanje olakšano. Međutim, moj je drug i dalje u nesvjesti. Dozivam ga bez uspjeha. Siguran sam da se mora uskoro osvjestiti. To nam je i jedina nada za spas. Obzirom na moju ozljedu, ja se neću moći dignuti. Vidim da se Veljko pokušava pokrenuti.

Ne uspijevamo komunicirati. Kao da ne vidi i ne čuje. Nemogućnost razgovora me ispunjava nelagodom. Pokušavam u pokretima njegova tijela, glave i ruku prepoznati neki znak, poruku. U nesvjesnom stanju stalno klizi prema dolje. Nastojim ga zadržati da ne bi spuznuo prema provaliji. Provalija ispred nas je stalna prijetnja. Da položaj bude još gori, strma kosina na kojoj ležimo je od golog, oštrog kamenja različite veličine. Zapravo je to sipar koji neprestano klizi prema provaliji. Srećom, planinarsko uže je ostalo uz nas. Pokušavam se užetom privezati za bilo što na dohvatu ruke. Sve što prihvatim je pomično. Nema u blizini nikakvog čvrstog uporišta. Jedino je poviše nas jedan oveći kamen gljivastog oblika. Jako sam se istegnuo, možda i pomaknuo i nabacio omču oko kamena. Pokušaj nije uspio. Uže je skliznulo s glatkog kamena. Morao sam se još pomaknuti prema gore. Konačno sam nakon nekoliko pokušaja uspio razgrnuti sitnije kamenje oko vrata kamena i nabaciti omču koja se uhvatila u podnožju gljivastog kamena. Zdravom sam nogom izdubio oslonac u tlu, i upro se. Izgledalo je to kao dovoljno osiguranje za neko vrijeme.

Pogledavam okolo ne bi li ugledao neki komad opreme. Jako bih želio pronaći cepin. Čini mi se da bih od njega mogao napraviti protezu za nogu. Kao drvenu nogu kakve su imali gusari. Držalo cepina bih užetom pričvrstio za podkolenicu, a oslanjao bih se na njegov željezni kraj. Tako bi se odteretilo stopalo. U nekoliko navrata mi se pričinilo da sam ugledao cepin. Uvijek je to bila varka. Vjerojatno igra sjeni u maglovitom sumraku. Odustajući od cepina, pomislih da bi trebao naći neku jaču granu ili komad drveta. Pogledom pretražujem okolicu bez rezultata. Na tim visinama nema ničega sličnog komadu drveta ili barem grane. Međutim ako bih našao dva uska i dovoljno duga kamena, mogao bi imobilizirati nogu. Trebao bi ih ugurat sa strane u cipelu i s nečim učvrstiti. Možda bi se tada uspio podignuti, čak i hodati. Ništa mi takvoga nije pri ruci. Što više, među pristupačnim predmetima, a to je uglavnom kamenje, uopće se ne mogu naći izraženi izduženi oblici. Sve je kratko i široko, čak i veliki vidljivi komadi koji izranjaju iz snijega i leda. Kao da svi oblici teže da širinom dosegnu dužinu. Da se ujednače u svim smjerovima. Ne uspijevam niti u jednoj nakani da osiguram stopalo. Provjeravam i opremu. Ništa nije ostalo od nje. Naprtnjača se poderala i otpala s leđa. Džepovi su se potpuno ispraznili. Sve što sam ponio na uspon, čokolade, grožđice, orahe, nožić, baš sve je poizlijetalo iz džepova. Veston i hlače su rasparani. Kapa i zaštitne očale su odletjele s glave. Osobito je neugodno da nema nikakvoga traga od rukavica. Vidim da iz razderotina na vestonu izlijeće bijelo gušćje perje. Samo je poneko perce tamnije. Punjenje vestona nije bilo baš prvoklasno.

Partnerova naprtnjača je ostala na leđima. Poderana je i bezoblična. Ništa nema ni u njoj. Odjeća mu je u dobrom stanju. Inercijalne su sile uslijed velikih ubrzanja uspjele isprazniti sve što smo ponijeli u naprtnjačama ali i u džepovima. Poput najumješnijih džepara. Okolnosti nisu prikladne za razborito razmatranje. Razbor bi vjerojatno doveo do stanja očaja. Sat je ostao na ruci. Pokazuje vrijeme udesa golim kazaljakama jer je prozirni poklopac razbijen. Ne sjećam se zadnjeg vremana registriranog na njemu. Uopće me nije uznemiravalo što sat nije funkcionirao. Ne mogu se sjetiti šta je bilo sa derezama. Kada sam se zaustavio, više ih nije bilo na gojzerici. Ne razumijem kako su mogle otpasti usprkos jakim trakama za pričvršćenje. Kraj nogu, ugledah foto aparat. Spremište filma je rastvoreno uslijed udara. Vrpca za nošenje aparata se zaplela za cipelu. Pomislih da možda nisu svi snimci na filmu osvijetljeni. Brzo sam zatvorio kućište i aparat i spremio u jedini čitavi džep od vestona.

Kad tad se mora osvjestiti. Osim toga, posve sam siguran da će pomoć stići već za dana. Računao sam koliko je potrebno da pomoć stigne do nas od zadnjeg logora. Pitao sam se i tko bi iz ekipe najbrže stigao do nas. Vikao sam koliko sam mogao, misleći da su spasioci sigurno već negdje blizu. Grlo me je od silne galame počelo izdavati. Takva galama bez razloga, s moje strane nema smisla. Kada će dozivanje uistinu biti potrebno, neću imati glasa. Zašutao sam. Žudno sam promatrao uokolo ne bih li ugledao spasioce. Činilo mi se taj čas korisnim da krenem u susret spasiteljima koje sam očekivao iz smjera grebena iznad mjesta gdje smo nas dvojica ležali. Rukama sam se oslonio poviše mjesta na kojem sam ležao i povukao tijelo prema gore. Tako nekoliko puta. Svaki bi put pri pokušaju da se podignem, opet skliznuo prema natrag. To je sklizanje bilo praćeno ružnim klimanjem ozlijeđenog stopala i udaranjem o kamenitu podlogu. Udaranje je stopala u meni izazivalo nelagodu, ali ne i bol. Zbog stalnih sam neuspjeha odustao od puzanja strminom prema gore.

Naš se položaj doimlje kao ružan san. Stalno se osvrćem uokolo u nadi da će se pojaviti dokaz da sve to nije istina. Krajolik izgleda nestvarno skupa snama. Oko nas boje gotovo da ne postoje. Ne računajući našu odjeću, sve je drugo bijelo (snijeg i led), sivo (kamenje), te prozračno, plavo (nebo). Tišina je potpuna. Nigdje znaka života. Nikakav pokret niti zvuk. Potpuna osama.

 

<- Pad

-> Prva noć