Sunce prerano zalazi iza visokih vrhova. Na nebu se redom pale zvijezde prema jačini svojega sjaja. Pojava sumraka izaziva tjeskobu. Od ono malo boja, preostaju još samo tamnije sive nijanse. Temperatura je sve niža. Mrak se neumitno širi po gorju kao crna magla. Tama je na koncu prekrila planine i progutala sve osim neba. Nastupalo je carstvo hladnoće. Zasigurno je zima. Znao sam to ali nisam osjećao nisku temperaturu. Primaknuo sam se partneru u nadi da se možda skupa možemo zagrijati. Ležao sam na leđima. Svaki put kada bi otvorio oči, iznad sebe bih ugledao ledeni sjaj velikih i malih zvijezda u prostoru svemirske hladnoće. Kao da lebdim u ledenoj vodi s nebrojenim mjehurićima.

Zvjezda je bilo više nego što sam ikada vidio. Hladno su titrale na tamnom dubokom nebu. Nisam obraćao pažnju na sazviježđa. Nisu me zanimale strane svijeta. Bio sam kao nikad prije nesvjesnim ali potpunim dijelom svoje okoline. Ništa me u tome poistovjećivanju s okolinom nije ometalo. Ni misli, ni sjećanja. Bio sam bez osjećaja i bez potreba. Kao i priroda oko mene. Okolina nije bila ni prijateljska, ni neprijateljska. Nije izazivala strah, niti je gasila nadu. Nisam bio uljez ali ni dobrodošao. Imao sam podjednaku priliku za opstanak i nestanak. Nestanak bi u tome okružju bio prirodan i bezbolan. Bez patnje i samosažaljenja. Potpuno sam ravnopravno dijelio postojanje sa svim živim i neživim što me okružuje. Postojim zato što sam tu, a ne zato što to hoću. Postojanje je samostojni smisao a ne želja. Postojanje je nužnost bez razborite svrhe. Potrebno je i dovoljno samo po sebi, neovisno o bilo kome i bilo čemu. Uključivo i mene samoga.

U jednom času, visoko iznad mene, na mjestu gdje se greben urezivao u zvjezdano nebo, pojavilo se malo titravo svijetlo. Drugačije od sjaja zvijezda. Moglo je biti svjetlo baterijske lampe. Polako se pomicalo po hrptu grebena. Svjetlo je pobudilo grozničavo uzbudjenje. Moram vikati najjače što mogu. Dozivao sam oduševljeno. Sretan i pun nade. U dubokom sam uvjerenju da nedaćama dolazi kraj. Svjetlo na hrbtu kao da je zastalo pa nastavilo što je dodatno ulijevalo nadu da se radi o spasiteljima koji se odmaraju ili promatraju područje ispod sebe. Međutim nitko se nije odazivao na pozive. Svjetlo se pomicalo nepokolebljivo pravocrtno. Tako se spasitelji nikako ne bi mogli kretati. Odvratito sam pogled, pa ponovo pogledao prema točkastom izvoru svjetla. Svijetleći trag je bio sve dalje i dalje od planinskog hrbta. Sve se više i više udaljavalo prema nebu. Na koncu je postalo izvjesno da je to zvijezda. Zvjezda varalica.

Nakon nekog neodređenog vremena, u daljini se pojavilo jako raspršeno svjetlo. Ne nekoliko pojedinačnih svjetiljki kako se moglo očekivati da će imati spasitelji u tami, nego svjetleća kupola kakvu imaju jaki izvori svjetla u noći kada im se prilazi iz daljine. Ali sada se daljina približavala meni, nepokretnome. Središtu svih dimenzija. Sve prostorne zrake koje se mogu zamisliti, prolaze kroz mene. Ja sam ishodište i kraj prostora. Prostori su zatvoreni u saznanju o njihovoj nedostupnosti i ograničenošću kretanja ranjenog i nepokretnog bića.

Nije trebalo dugo čekati a da se na obzoru pojavi izvor svjetlosne pojave. Prvo mali dio pa sve veći, i na koncu cijeli, gotovo puni mjesec u raskošnom sjaju. Tama je ustuknula, ali nije stigao dan. Nastupila je igra dugih mjesečevih sjena. I mali vrhovi su izgledali kao divovi, a beznačajne rupe su se činile kao provalije. Snijeg i led su se pretvarali u posrebreni mjesečev nakit. Varljivi sjaj mjeseca nije donosio potrebnu toplinu. Gledao sam ga s udivljenjem ali razočarano. Ljepota bez žara. Žar bez topline. Zvijezde koje bi dolazile u blizinu mjeseca, stidljivo bi trnule sjaj. Utapale su svoje svijetlo u nadmoćnom izvoru sjaja.

Ne znam za san. Ne osjećam ni potrebu za spavanjem. Barem ne onako kako se o spavanju uobičajeno misli. Povremeno zapadam u stanje obeznanjenosti. To su vremenska razdoblja o kojima nemam nikakvih sjećanja. Više sliče na nesvjesticu nego na san. Do toga dolazi samo zamračenjem svijesti. Bez prethodnih priprema. Ugasim se. Trajanje takvih isključenja se ne daju odrediti. Potpuni raskidi s okolinom. Prestanak postojanja. Zamrznuta egzistencija. Međutim, čim otvorim oči, nastavljam djelovati od zadnje zapamćene slike. Kao da zastoja nije bilo. Promatram i osluškujem partnera kako i dalje teško diše. Nemiran sam i zbunjen jer mu ne mogu i ne znam pomoći. U nezemaljskom krajoliku, obasjani gotovo punim Mjesecom, obojica izgledamo blijedo i nestvarno. Kao da nismo sa ovog svijeta. Namještam se u povoljniji položaj. Provjeravam osiguranje. Vjerojatno ponovo padam u obeznanjenost. I tako valjda do jutra.

 

<- Zaustavljanje

-> Prvo jutro