Kao da je odmah nastupio dan punog svjetla. Jutro je preskočilo svanuće Nebo je gotovo potpuno vedro. Prolijeće samo poneki brzi paperjasti oblak. Oblake brzo gutaju vrtložni vjetrovi. Sunce se čini da je negdje iza mene. Smeta mi njegov preveliki sjaj. Ugodno je kada ga zakloni oblak. Nema veselja zbog dolaska dana. Ali je ipak prošla prva himalajska noć. Ne mogu se prepoznati nikakvi nagovještaji radosti ili tuge. Ne razvijaju se uobičajena raspoloženja.

Dolaskom dana raste i potreba za djelovanjem. Bilo kakvim, jer nema nikakvog plana ni ideje o tome što činiti dalje. Pogledom pomno pretražujem okolinu u nadi da ću ipak ugledati cepin, neku granu ili prikladan kamen. Osluškujem zvukove. Ništa se ne čuje. Osamljenost ne izaziva tjeskobu. Svejedno mi je i da sam jedini na svijetu. Mogu opstojati potpuno sam. Neovisnost je posljedica izostanka želja i potreba. Ne drže želje u životu. Potrebe ne iziskuju zadovoljavanje.

Razgledavam i opipavam ozlijeđenu nogu. Ne znam točno što je sa gležnjem. Ne vide se tragovi krvi. Siguran sam da bih sa učvršćenim gležnjem mogao hodati. Ovako, s klimavim stopalom ne mogu ništa niti pokušati. Ne usudim se skinuti cipelu. Vjerojatno je ne bih mogao ponovo navući. Ne mogu se niti pomokriti. Sjedeći na snijegu, pokušavam smaknuti troje hlača sa sebe. Ali ne uspijevam Osjećam kako se topla tekućina razlijeva stvarajući neku vrst užitka. Htio bih fotografirati prizore ispod sebe. Mislim da bi bilo interesantno pokazati sliku mjesta udesa nakon izbavljenja. Ne uspijevam u pokušaju fotografiranja.

Spas ne stiže ni od kuda. Moj drug ni nadalje ne dolazi svijesti. Očekujem da se probudi. Kako može toliko dugo biti u nesvjesti? Čini mi se da su mu noge neozlijeđene i da bi se jedino on mogao dignuti i otići po pomoć. Mislim o slijedećoj noći. Sumnjam da se može preživjeti još jedna noć u tim uvjetima. Pomisao na slijedeću noć potiče me da nešto pokušam. Doduše još nemam nikakve predodžbe o tome što treba učiniti. Obazirem se okolo ne bi li ugledao nagovještaj spasa ili barem mogućeg puta. Naprijed se ne može zbog duboke provalije. Na jednoj je strani golema strma stijena. Na drugoj se strani i dalje prostire provalija ali ne u nedogled. Vidi se da rub provalije završava na udaljenom grebenu koji se iz moga položaja čini nedostupnim. Zaslijepljujuće sunce je već visoko nad glavom. Visinski sunčevi zraci neosjetno progorijevaju izložene dijelove kože. Opekline su duboke ali se ne osjećaju. Promatram prizor ispred sebe. Duboko dolje se prostire zelena dolina. Tamo daleko je spokojno i spasonosno. Želio bih stići dolje. Ili barem viknuti da se čuje do dolje. Dugo gledam beživotne prizore ispred sebe. Grozničavo se nadam nečemu neodređenome. Iznenada, na grebenu se ukazalo još nešto osim snijega i kamena. Po svemu sudeći, to je sklepana kućica, kakve su i inače u Nepalu! Položaj nastambe je neobičan. Na samom je grebenu, bez pristupnih puteva. Ljudi su razmješteni uokolo, ali ne daleko od kuće. Samo na par koraka udaljenosti. Oduševljeno i pun nade vičem koliko me grlo nosi. Ljudi ispred kućice su uporno nepomični. Ne odazivaju se na pozive. Ni međusobno ne razgovaraju. Svaki je ukočen u nekom položaju dnevnih poslova. Bez i najmanjeg su pokreta. Pomislih da su Nepalci čudni ljudi kada mogu biti potpuno mirni tako dugo vremena. Bez obzira na sve, oni su za sada jedina nada u spas. Ako oni neće k meni, morat ću ja k njima. Ne bih tražio ništa posebnog od njih. Samo da odnesu obavijest do baznog logora. Ako neće ni to, neka mi barem posude konja pa da odem sam. Hodati ne mogu ali bih mogao sjediti na konju. Dao bi im sve rupije za koje sam mislio da imam pri sebi.

 

<- Prva noć

-> Polazak