Spasitelja nema niotkuda. Nepalci i njihova kuća na grebenu su i dalje na mjestu. Sada je prilika. Morao bih nešto poduzeti, nekako krenuti. Mnogo vremena prolazi u neodlučnosti. Brza pomoć i spas nisu previše izgledni. Preduga izloženost lošim uvjetima povećava pogibelj. Hladnoća i glad bespovratno i nenadoknadivo troše snagu. Ne znam kako da pomognem drugu u nesvijesti. Ne mogu ga niti pokrenuti niti dignuti. Kako ga mogu ostaviti u takvom stanju i krenuti nekamo?

Velika je tjeskoba i zbog slijedeće ledene noći. Jedina je mogućnost za promjenu beznadnosti u gibanju s mjesta udesa. Ni partneru niti meni nema spasa ako ne nađem načina da se pokrenem s mjesta i potražim pomoć. Uvjeravam sebe da polazak znači korist za obojicu. Možda je ipak bolje ostati uz partnera i čekati pomoć? Spasitelji bi ako naiđu, lakše uočili nas dvojicu nego svakog zasebno ako se razdvojimo. Nemir i nelagoda. Kao uvod u odluku provjeravam partnerovo osiguranje. Uže ne treba biti previše zategnuto oko njegovih prsiju ali mora biti dovoljno čvrsto vezano da se tijelo ne može izvući kroz omču užeta. Sada je već jasno da ću nekamo krenuti. Nastojim što bolje pričvrstiti uže za podlogu. Na raspolaganju je samo čudni gljivasti kamen.

Pripreme za polazak traju dugo. Odluka nije čvrsta. Iza odluke ne slijedi nagli odlučni pokret u nepoznato. Samo neprimjetni poticaj za polazak s mjesta. Nema olakšanja koje bi treblao nastupiti poslije duge neizvjesnosti. Niti tvrde riješenosti za provedbu odluke. Odjednom sam krenuo jedino mogućim putem i na jedini mogući način. Oslonio sam se na ruke i pomaknuo usporedo s provalijom. Za sam polazak sam se morao malo popeti prema gore. Uzbrdo bih puzao leđima prema vrhu. Oslonio bih se rukama iza sebe i povukao tijelo i noge ispod sebe. U drugom taktu bi se oslonio na zdravu desnu nogu koju bih prije privukao prema sebi najviše što je bilo moguće. Najteže je bilo na koncu privući ozlijeđenu nogu. Stopalo je bespomoćno klatarilo i udaralo o kamenje i o led. Kada je bilo moguće, obično na ravnijim i manje strmim mjestim, jednom bi rukom, nekada čak i sa obadvije, pridržao i privukao ozlijeđenu nogu. Na strminama sam se morao sa obadvije ruke čvrsto držati za tle a ozlijeđenu nogu privući snagom natkoljenice. Kada se radilo o ledu, prvo sam morao prstima izdupsti rupe u ledenoj kori da postavim ruke. Rupe su morala biti barem tolike, da se u njih mogu smjestiti četiri prsta. Potom bih s petom zdrave noge morao izdupsti rupu u kojoj bi se podupro zdravom nogom. Za ozlijeđenu nogu nisam morao osigurati oslonce. Od nje nije bilo koristi. Tako se ipak moglo kretati. Doduše vrlo polako, ali uspješno. Brzina kao pojam prevaljivanja određenog puta u vremenu nije bila bitna.

Vrijeme nije postojalo, a duljina puta nije bila znana. Važno je stići do onih ljudi, malo niže na grebenu. Oni će se već dalje pobrinuti za mene. Osvrćem se gledam prema natrag. Veljko je u istom ležećem položaju na mjestu udesa kao kada sam krenuo. Nije se pomaknuo. Zastao sam. Vratio bih se natrag. Ipak nevoljko nastavljam prema naprijed. Ovo je zadnje što imam u sjećanju o unesrećenom drugu. Udes i partner mi se više niti jedanput za boravka u planini nisu pojavili u svijesti. Bio sam u potpunosti usmjeren samo na sebe. Uokolo sam zamjetio crne, izrazito ružne ptice, nalik na čavke. Nema ih puno. Dvije, tri, najviše pet. Nepomično sjede na snijegu i promatraju okolinu bez glasa. Pokušao sam baciti kamen. Iz sjedećeg položaja hitac nije bio osobito uspješan. Ali su ptice ipak odskočile u stranu. Dakle nisu priviđenja. Prvi i jedini vidljivi znaci života na ovim visinama. Oblik života koji ne ushićuje. Ružan prizor. Izaziva nespokoj. Osim ovih ptičurina, uokolo je sama mrtva priroda. Uz to još i ledena. Nigdje nikakva zvuka. Sve se odvija u gluhoj tišini. U nekim bi se drugim prilikama moglo reći da je to krajnje surov, a na svoj divlji način i lijep kraj. Za unesrećene je jedino važno da li se može preživjeti u takvom okolišu ili ne.

Nakon neodređenog vremena uspuzao sam se po oštroj ivici stijene na rub provalije. Odatle se spuštao naizgled lijepi i prohodni greben prema dolini. Činilo mi se da je mukotrpno puzanje sasvim prikladan način kretanja za zatečene uvjete i za moje trenutno stanje. Pogled niz greben je iznenađujući. Osim kamena i leda više ničega nije bilo. Nigdje se više ne vide kućica niti ljudi koji su me potaknuli na polazak. Uludo sam pogledom pretraživao okolinu. Nema nikakva znaka prisustva ljudi. Napinjao sam pažnju i dugo gledao na sve strane. Na koncu sam ipak ugledao što mi je trebalo u tom času. Na maloj snježnoj terasi, ne jako duboko ispod mene, zamjetio sam ljude koji su se ležerno odmarali. Tako opušteno da su izazivali zavist u meni. Bio je to neobičan prizor za ovaj kraj. Na ležaljkama na rasklapanje od aluminijskih cijevi presvučenih platnom, dva su se do pasa gola čovjeka sunčala u kratkim hlačama. Imali su gojzerice i debele čarape na nogama. Bili su vrlo svjetle puti i pjegavi, sa svijetlom, crvenkatom kosom. Pomislio sam kako su ti čudni ljudi u stanju svuda stići, čak i u ovu ledenu pustinju. Kakvi god bili, to su jedini živi stvorovi koji su budili nadu. Bili su i potpuno nepomični i bez glasa. Nepokretni kao i oni Nepalci koji su stajali ispred svoje kuće. Pun nade sam se žurno uputio prema njima. Međutim, za puzanje nizbrdo sam tek trebao pronaći odgovarajuæi način. Morao sam se okrenuti tako da licem gledam prema dolini. Na ledenim bi strminama prstima iskapao uporišta za ruke ispred sebe. Nakon što sam se čvrsto prihvatio, lagano bih ispružio zdravu nogu i petom iskopao oslonac za nogu što je niže moguće. Tada bih pustio ruke iz prethodnog oslonca i pokušao iskopati nove oslonce nešto niže, oslanjajući se pritom samo na zdravu nogu. Kritični dio ovog postupka je bio kada su ruke napuštale oslonce tražeći nove. Često bi oslonac za petu neozlijeđene noge popustio a sam bi proklizao prema dolje. Nekad više, nekad manje, ovisno o terenu. Ozlijeđeno stopalo je nelagodno udaralo o prepreke. Često je jedini način zaustavljanja bio udarac noge o kamen ili grčevito grebanje rukama i nogama o led i kamen. Ukoliko ne bi došlo do zaustavljana, otklizao bih duboko i daleko po cjeni novih ozljeda. Obično bi kod takvih dugih proklizavanja dolazilo do gubitka svijesti. Ali je i prevaljeni put bio znatan. Uskoro su se na oštrom kamenju pokidale sve troje hlača na meni. Nastavio sam uporno puzati već automatiziranim pokretima na vlastitoj izloženoj goloj i zguljenoj koži.

Kada sam prvi put htio zagrijati ruke, ugledao sam strašan prizor. Ruke su bile bezoblična masa neprepoznatljiva tkiva. Nokti su bili modri, prsti strašno zadebljani, s nebrojenim rascvalim plikovima i dubokim posjekotinama. Neke su ozljede otvoreno krvarile a neke su već bile crne od zgrušane krvi. Boja dlanova je bila bijela sa plavo zelenim prijelivima. Prste nisam nikako mogao sastaviti od nateklina. Izgledali su kao ispucale kuhane hrenovke. Visjeli su komadi oguljene kože. Slika vlastitih ruku je bila očajna. Još sam ih jedanput pogledao i puhnuo u njih da bi ih zagrijao. Ustanovio sam da su čvrste i još uvijek korisne za kretanje. Poslije toga ih nisam više, za cijelo vrijeme bivanja u planini hotimično pogledao.

 

<- Prvo jutro

-> Bezvremenost