Nekako od toga doba se više nisam snalazio u vremenu. Proticanje vremena se nije moglo povezivati sa zbivanjima oko sebe. Bez sata bi se samo pozornim praćenjem redosljeda događaja moglo ocijeniti proteklo vrijeme. Znao sam za prvi dan, za prvu noć, i za jutro odluke prije polaska na put.

Sva su daljnja događanja poslije toga bila bezvremenska. Nisam znao koliko je vremena prošlo od udesa. Nepoznata i nebitna su bila i vremena protekla između pojedinih zbivanja. Znao sam da su se dani i noći više puta izmjenjivali, ali ne i koliko puta. Redosljed zbivanja i priviđenja nije se mogao ustanoviti. Vrijeme bez značaja može biti i vječnost i samo tren. Nije postojao početak i kraj. Samo sadašnji trenutak bez sjećanja i planova. Prostor i vrijeme se ne daju doživjeti bez događanja. Odvijanje događaja bez važnosti redoslijeda ostavlja dojam beskraja i besmrtnosti. Nigdje se nisam žurio. Za žurbu treba znati odredište i raspoloživo vrijeme. Ja to nisam znam. Nije bilo određenog cilja. Nije bilo važno koliko sati, niti koliko je dana proteklo. Za neke se događaje ne može sa sigurnošću znati da li su se uistinu zbili ili su bila samo priviđenja. Mnoge su slike priviđenja toliko jasne da su uvjerljivije od bilo koje stvarnosti koje sam ikada iskusio. U priviđenjima sam komunicirao s okolinom. Međutim nije jasno da li su riječi izgovorene ili su i one bile samo neizgovoreni, sastavni dio priviđenja. Stvarnost i priviđenja su se dopunjavavali i izmjenjivali tako, da nikada nije prevladalo niti jedno niti drugo. Doživljaj stvarnosti je bivao točnim, kada je bilo nužno. Priviđenja su prekrivala stvarnost bez kritičke provjere, kada bi položaj bio beznadan ili kada je trebalo prevazići neku nutarnju ili vanjsku prepreku.

Uporno sam se spuštao grebenom. Na jednom je mjestu greben bio prekinut velikom i dubokom stepenicom. Uhvatio sam se rukama za rub stijene i zdravu nogu spustio dolje. Uspio sam naći oslonac za zdravu nogu. Bio sam čvrsto oslonjen na tri točke. Tada je trebalo spustiti ozlijeđenu nogu. To je također uspjelo. Međutim, nisam se mogao osloniti na nju i ostao sam nekoliko trenutaka ovješen na rukama. Potom sam poletio dolje. Osjetio sam olakšanje uslijed slobodnog pada. Ruke više nisu morale nositi teret tijela. Nakon toga, sve se zamračilo i svega je nestalo. Nisam dočekao kraj pada u svjesnom stanju. Ne znam uopće da li sam pao. Pogotovu ne pamtim kako sam pao, koliko sam dugo padao a koliko ležao na dnu ponora. Kada sam otvorio oči, ruke su mi odmah nastavile tražiti slijedeći oslonac. Odmah sam nastavio puzanje prema dolje. Teren je nadalje bio jednostavniji a puzanje lakše nego prije. Nisam se osvrtao i ne znam kako je prolom izgledao. Ne pamtim dubinu proloma, ni udar ni bol.

 

<- Polazak

-> Snaga