Žudno sam gledao prema dolini tražeći znakove ljudskog prisustva. Bilo kakvog traga. Na spasitelje koji bi došli po mene, zbrinuli me i vratili natrag u raniji život, nije se moglo računati. Na spuštanju u dolinu vlastitim snagama sam ustrajavao svim svojim bićem. Moji su pomagači postali imaginarni. Pojavljivali bi se povremeno i nenadano, ali ne i neželjeno.

Obično kao nepomične spodobe, projekcije spasitelja iz moje glave na široka divlja prostranstva oko mene. Sve su projekcije bile sastavljene od poznatih slika iz prošlosti. Ništa se novog nije ukazalo. Složeni prizori su se sastojali od stvarnih, doživljenih, već viđenih slika i od slika koje su bile nekada samo zamišljene. To su bili odbljesci ranijeg života, odslušanih priča, pročitanih knjiga ili odgledanih filmova. Nije se radilo o fantazijama, o nezamislivim i nedoživljenim prizorima. Dugo je trebalo gledati nepristupačne planinske krajolike, dok pogled ne bi onašao odgovarajuće mjesto u bespuću. Za to su se vrijeme u glavi stvarali slogovi slika. Kompozicije su se projicirale na neki postojeći prostor na odabranom pogodnom mjestu. Prizori su bili dovoljno uvjerljivi a da nisu ostavljali sumnje u svoju vjerodostojnost. Ostajali bi neko vrijeme nepromijenjeni na obzoru. Dovoljno dugo da bi se iscrpljeno tijelo pokrenulo s mjesta ili svladala neka prepreka. Slike bi izčezavale nenadano i bez žaljenja, ali ne i bez sjećanja. Ravnopravno su se pohranjivale u sjećanju s ostalim slikama stvarnih zbivanja.

Kada sam slijedeći put pogledao niz padinu, nije više bilo ničega. Nestalo je putokaza. Smjer je kretanja bio neodredljiv. Ničega poticajnog nije bilo na obzoru. Ali nije bilo ni izbora. Mogao sam se samo spuštati niz greben Pri tome je trebalo izbjegavati najveće poteškoće i prepreke. Ako bi se pojavila neka rupa u ledu, zavlačio bih se u nju. Sklupčao bih se i pokušao zaštititi od hladnoće i vjetra. Vjera u sretan ishod nekog pokušaja, nije bila nužna. Svi su ishodi bili ravnopravni. Ni sretni ni nesretni. Djelovanja nisu bila protkana nadama niti misaonim očekivanjima. Za kretanje nije trebala nikakva znana svjesna pokretačka snaga ili usmjereno htijenje. Nije bio moguć plan djelovanja. Za plan je nužno predviđanje redosljeda zbivanja u vremenu. Ništa se nije moglo predvidjeti unaprijed. Kretanje se odvijalo od prepreke do prepreke. U smjeru priviđenja ako su postojala ili u slučajnom ali mogućem smjeru, ako nije bilo putokaza. Najčešće je smjer kretanja odgovarao smjeru najmanjih poteškoća. Obično nizbrdo. Neke su se velike prepreke mogle preći samo puzanjem uzbrdo. Priviđenja su se javljala uvijek nakon dugotrajna osmatranja i pokazivala su najlakši smjer kretanja. Potreba za djelovanjem je postojala sama za sebe.

Nikada se nije pojavio umor. Nije bilo potrebe za počinkom. Ako bih i zastao, uzrok nije bio osjećaj umora. Bile su to fizičke prepreke ili obeznanjenost. Bol se u mišićima kao posljedica njihova naporna rada, nikada nije javljala. Nije se javljao nedostatak kisika u plućima ili ubrzano lupanje srca. Tijelo se neprimjetno i potpuno iscrpljivalo a da se nije osjetio napor. Nisam ništa jeo. Niti sam pomišljao na hranu. Nisam mislio niti na žeđ. Povremeno sam grizao snijeg i lizao led. Jednostavno bi uzeo komad snijega ili leda i posisao ga. Okus snjega i leda mi je nakon nekoliko pokušaja bio loš. Kao da su se metalne kuglice kotrljale niz grlo. Nerado sam uzimao snjeg i led. Hladna metalna bezukusnost. Nisam zamjećivao da mi tijelo kopni. Ni na koji način nisam obraćao pažnju na tijelo. Mogao sam biti i bez njega. Unutarnje pričuve su se trošile bez trpljenja. Tkiva su se bez ograničenja pretvarala u pokretačku snagu.

 

<- Bezvremenost

-> Ohrabrenja sa neba