Tama guta doline ispod mene Samo su još okolne padine iznad mene obojani crvenim i žutim tonovima zalazećeg sunca. Posvuda su razbacane ogromne gromade grubog i oštrog kamenja. Tražim prolaze među stijenama a odmaram se na najravnijim dijelovima. Tišinu rane večeri paraju reski udari kotrljajućeg kamenja.

To su jedini zvuci koji se zamjećuju u mrtvoj tišini. Okolo padaju komadi stijena različitih veličina. Neki od njih i vrlo blizu. Ne bi se reklo da su priviđenja. Uznemireno promatram okolinu. Visoko iznad mene, na mjestu gdje se na velikoj strmini led rastaje od stijene, nešto se plavi. Sumnjičavo gledam u smjeru odakle dolijeću kameni projektili, i vidim krutu nepomičnu spodobu. Obučena je u svijetlu, laganu plavu tuniku sa suncobranom u ruci. Na glavi ima plavu kapu izvezenu crnim ukrasima po obodu. Tanki su crni brkovi oštro uvrnuti prema gore. Oči su uske, tamne, bezizražajne. Ispod kape viri upleteni perčin. Na svoj je istočnjački način elegantan. Možda i previše za ovo mjesto. Kako nema sunca, očito je suncobran znak važnosti osobe. Predpostavljam da je svećenik. Vjerojatno je i samostan u kojemu obitava negdje blizu. Lik je daleko, na nepristpačnoj stijeni. Ali ipak razaznajem nezainteresirani izraz, ne samo na licu nego i u cijelom njegovom držanju. Nema znaka naklonosti ni želje za pomoć. Kao da poručuje da nemam što tražiti u tom kraju. Da to nije mjesto za mene. Nelagodno mi je što sam se našao tu. Kako da mu objasnim da sam slučajno ovdje protiv svoje volje i da nemam zle namjere. Zapravo, glavna mi je želja da se što prije maknem odatle. Nije mi uopæe stalo do Plavoga, dapače najradije bih ga odmah zaboravio ako bi se mogao spasiti s tog mjesta. Ne vidim na koji način odašilje kamenje prema meni. Kamenje je istinsko, tvrdo, oštro. Nikako se ne radi o priviđenju. Vidim kako se pri srazu razlijeću sitni odbijeni komadi stijene. Prizivam ga da prestane s igrom bacanja ili guranja kamenja, jer me ugrožava. Osim toga je to što čini i besmisleno. Vičem mu iz sve snage. Pristojno bi bilo da priđe unesrećenome. Ljut sam što ne odgovara, što se ne pomiče. Pogotovo sam bijesan što ne prestaje s bacanjem kamenja. Nudim mu novce samo da prestane s opasnom igrom. Odmičem pogled od njega. Gledam u dolinu, koju gutaju tamne sjene okolnih vrhova. Izoštreni kontrasti pojačavaju dojam divljine i surovosti. Pogled mi se vraća prema gore. Ali nema više plavog monaha. Ne vjerujem da je otišao. Prije bih rekao da se sakrio. Pomnije promatram mjesto gdje je ranije stajao. Međutim uistinu ga nema, premda kamenja još uvijek ti i tamo znade pasti. Osvrnuh se uokolo. Tlo više nije pokriveno samo snijegom, ledom i oštrim kamenjem. Ima nešto trave i blata. Na svega par metara udaljenosti ugledah jednu lako obučenu, opuštenu mušku osobu kako sjedi na tlu savijenih nogu i čita novine glave zadubljene među stranicama. Još maloprije s te strane nije bilo nikoga. Vrlo me je zainteresirao sadržaj novina. Vidio sam samo naslovnu stranu i njezinu poleđinu, sa krupnim slovima naslova i s nekoliko crno bijelih slikama. Pokušao sam preko ramena nešto krišom pročitati. Spremao sam se zatražiti da mi ustupi novine. No prije toga sam pogledao u vis. Plavoga više konačno nije bilo. Kada sam ponovno spustio pogled, kraj nogu sam ugledao novine, ali ne i osobu.. Nisam mogao dokučiti što u njima piše. Uočavao sam samo slova ali ne i sadržaj. Najviše sam se veselio da ću usprkos zločestom plavom iskoristiti novine tako da poslije na njih legnem. Uživao sam u pomisli da ću imati stare novine ispod sebe. Štitit će me od hladnoće na tvrdom tlu. Plavoga sam zaboravio. A ni novine nisam više našao. Žurno sam odpuzao iz područja padajućeg kamenja, tražeći sigurnije mjesto za počinak pred nadolazećom noći.

Gledao sam prema livadama koje su se prostirale u dolini. Izgledale su nepregledno pri prigušenom večernjem osvjetljenju. U daljini su pasla krda konja. Bili su mali i smeđi. Sa crnom grivom i bujnim repom. Noge su im bile tanke, a želuci veliki. Pravi brdski konji, koji se sigurno izvrsno snalaze u divljini. Premda nisam nikada jahao, u glavi su se nizale misli pune nade o tome kako ću doći do konja. Kada bi barem uspio jednoga zajahati i spustiti se na njemu u dolinu. Sigurno svaki od tih konja zna put do dole. Ne bih trebao ništa brinuti o silasku. Primirio sam se i lukavo čekao kada će konji pristupiti na dohvat ruke. Vidio sam ih kako u koloni prelaze greben i nestaju s druge strane planine. Srećom bilo je i drugih krda. Neka su bila i dosta blizu mene. Shvatio sam da neće oni doći k meni, nego da ja moram ići prema njima. Kako sam to pomislio, pomaknuo sam se prema dolje ali su konji bili sve manje prisutni i nakon kratkog vremena svi nestadoše. Iako sam jako napregao oči, konje više nisam uočio. Ali umjesto konja sam zamjetio duboko u dolini koju je prekrivao mrak, malene crvene točkice. Vjerovao sam da su to živopisno odjeveni ljudi, po svoj prilici vlasnici ili čuvari konja. Pojavom ljudi u dolini, moj se položaj činio bitno boljim a izgledi za izbavljenjem izvjesnijim. Trebam nekako stići do tih šarenih točkica daleko u dolini. Barem im na neki naèin dati znaka o svom prisustvu. Povremeno povičem da bi skrenuo pažnju na sebe.

Noć koja je potom nastupila, bila je vrlo svijetla. Puni mjesec izazivao je iskonski nemir koji se širio svim tjelesnim stanicama. Poriv je to koji ne dopušta mirovanje. Nagoni na pokret. Bauljao sam ustrajno kroz noć u kojoj je mjesec osvjetljavao planine poput reflektora.

 

<- Ohrabrenja sa neba

-> Paperjasti ljudi