Uokolo se previjaju pramenovi bijele magle. Brzo se prevaljuju preko grebena. Kako se koja masa prebaci na drugu stranu, nestajući iz vidokruga, nove nepregledne količine bjeline popunjavaju ispražnjeni uznemireni prostor. Nemože se pogoditi koje je doba dana. Hladnoća je velika. Pred mojim se očima svinulo čitavo paperjasto selo.

Sve u njemu, uključujući građevine i ljude kao da je načinjeno od zaustavljene i zgusnute magle. Ljudi su obučeni u bijele tunike. Imaju bijele kose i brade. Djeluju lagano kao da su od pamuka, Vjerojatno ne dodiruju tlo kada hodaju. Isto tako su paperjaste i njihove kolibe. Zidovi i krovovi su bijeli kao da su od šećerne pjene. Mjesto izgleda kao mali bazar. Između koliba su tezge na kojima se nešto nuđa. Nešto bijelo i lagano kao pamuk, perje ili vuna. Mogla bi biti i pjena od šećera. Kuće se ne oslanjaju čvrsto na tlo. Lelujaju u istom ritmu kao i prolijetajuće magle. Poredane se u skupinama koje tvore kratke ulice i male trgove. Ničemu se u tom prizoru ne može odrediti veličina. Možda se radi o patuljastim razmjerama. Nije isključeno ni da su divovske razmjere u pitanju. Cijeli prizor djeluje kao da ništa u njemu nema svoje težine. Svi su paperjasti ljudi nepomični. Djeluju vrlo dobrohotno, premda nezainteresirano. Ne mogu razumjeti izraze lica. Svi imaju isti izgled samouvjerene hladnoće. Niti su odbojne niti su privlačni. Odaju dojam velike mudrosti. Istočnjački su smireni. Da nisam ozlijeđen, uživao bih u prizoru. Sigurno bih slikao. Rado bih stupio i u razgovor. Izgleda da su svi prisutni u ovom igrokazu muški. Uostalom, do sada su sva stvorenja koja su se pojavila bila muška. Htio bih im se približiti. Ali dijeli nas strma ledena padina po kojoj se ne mogu kretati. U nekoliko navrata su mi prišla dva čovjeka. Bili su sasvim obični, naši ljudi, svakodnevni ljudi s ceste. Bili su građanski obučeni. Nisu imali planinarsku opremu. Što su uopće ti tražili? Predstavili su se i obećali laku i brzu pomoć. Uzdao sam se u njihova obećanja. Kada je trebalo uslijediti konačno spasenje, nisu se više pojavili. Neispunjena obećanja su me ogorčila. Da se slučajno vrate, sav svoj prijezir prema onima koji ne ispunjavaju obećanja iskalio bih na njima. Nastavio sam se spuštati ožalošćen njihovom nebrigom. Skliznuo sam nekoliko metara, sve dok se nisam zdravom nogom uspio oduprijeti o izbočeni kamen koji se slučajno zatekao na putu. Pri tome sam derao ruke i bespomoćno promatrao ozljeđeno stapalo kako leti na sve strane. Slijedeći pogled prema dolje, naišao je na praznu snježnu zaravan. Kud li su otišli svi oni dobroćudni paperjasti ljudi? Mislim da sam s njima mogao stupiti u ljudski prisni kontakt. Sličili su na bića koja su spremna pomoći. Nikada nisam došao u priliku da ikoga od njih dotaknem. Nijedno se priviđenje nije nikada toliko približilo a da bi se moglo opipom otjelotvoriti. Još promatram snježnu udolinu ne bih li ugledao privlačni prizor malog planinskog sela. Nema sela, nema ljudi, ali je još jedna teška prepreka ostala iza mene.

 

<- Plavi monah

-> Odbijeno gostoprimstvo