U sumrak bih se rado dokopao bilo kakvog skloništa. Makar i samo privremenog pribježišta. Pričinilo mi se da u blizini postoji neka naseobina. Nastavio sam puzati sve dok nisam stigao do ruba jednog malog nepalskog sela. Pomislio sam s olakšanjem da ću se barem ove noći dobro i sigurno smjestiti. Naseobina se sastojala od svega nekoliko gusto zbijenih drvenih kućica.

Smjestila se na strmoj padini, na granici ledenog pokrivača i kržljave žute trave. Sve su kuće bez staklenih okana, kakve su bile i sve nastambe koje sam do tada vidio na putu. Postoje samo odrasli muškarci. Ne znam da li ima uopće žena i djece. Sve su osobe u ovom prizoru potpuno ukočene u svojim seoskim radovima. Unatoč tome, prizor je pun životne stvarnosti. Nepokretni stanovnici me ne iznenađuju jer su i ostali ljudi koje sam susretao u zadnje vrijeme bili takvi. Selo je poviše mene. Potreban je veliki napor da se popnem do njega. Prvo uljudno pitam najbliže stanovnike, da li mogu prenoćiti u njihovom selu. Posve neočekivano i po mome osjećaju nepravedno, moja molba biva odbijenom. Odgovor mi nisu saopćili glasno, ali je iz njihova hladna držanja to bilo posve nedvosmisleno. Tražim objašnjenje, ali mi ništa ne odgovaraju. Osim njihova jasna iako neizrečena odbijanja, ne može se uspostaviti druga komunikacija. Međutim, zaključujem da nemaju ništa protiv toga da prenoćim pored sela. Čini se kao da se snebivaju pred strancima. Očito sam u jadnom stanju i da trebam pomoć. To bi trebali i sami vidjeti. Nagovaram ih, ali su oni nepokolebljivi u svojoj nedodirljivosti. Duboko sam nezadovoljan i to im nastojim staviti do znanja prijekornim pogledima i glasnim prosvjedima. Na koncu, ništa mi drugo ne preostaje nego da pokušam naći udoban položaj za počinak na samom rubu sela. To je uistinu teško, kada je sve uokolo vrlo strmo i neravno. Nevoljko sam se skutrio u nekoj rupi od snijega i kamenja, s tek ponekim busenom kratke žute trave. Povremeno sam upućivao zavidne i ljutite poglede prema neprijaznim mještanima.

Spustila se neobično mračna noć. Uskoro nisam više ništa vidio. Mrak je progutao selo i njegove stanovnike. Mjesec se nije pojavio. U neko gluho doba noći, nešto se pokrenulo u tišini. Nema zvuka, samo pokreta. Kraj ruba sela, odigravale su se lude igre nečega što nisam mogao prepoznati o čemu se točno radi. To nešto, nekada je sličilo na tvarne pojave kao da su se golema, razgranata stabla pomaknula s mjesta a pomahnitali vjetar rasturao ogromno granje i lišće. Kojiput je pak izgledalo kao da su se paučinaste sjene odvojile od svojih nositelja i poludjelo razlijetele svuda uokolo. Povremeno su se u igru uključivali magleni vrtlozi. Možda se radilo i neživoj pojavi, ali to nije bilo sasvim izvjesno. Slike su dolazile sasma blizu mene ali me ništa tvarnoga nije doticalo. Maleno je selo obuhvatio kovitlac ludoga gibanja. Bojao sam se da neće odoljeti silini događanja. Koji put su me natkrilile ogromne sjene. U svim gibanjima uokolo, razaznavala se ogromna energija. Žestina pokreta golemih masa pobuđivala je strahopoštivanje. Nije se moglo razaznati da li snaga izvire iz same razgibane mase, ili je gibanje potaknuto izvanjskim silama. Nepomično sam promatrao što se odvija oko mene. Bilo je nečega poznatoga u svemu tome. Ko priviđenja kada sam kao dijete primao narkozu hloroformom uoči operacije. Sama pojava razigranih slika nije izazivala strah. Mislio sam da te prizore ljudsko biće još nije vidjelo. Uživao sam u jedinstvenosti svog doživljaja. Želio sam slikati cijelu pojavu, ili je barem nacrtati. Slikao bih jer sam se bojao da neću moći opisati viđeno. Bez slika mi nitko neće vjerovati što sam vidio.

 

<- Paperjasti ljudi

-> Francuski hotel